Nevjerojatna životna priča rođenog Splićanina, Damira Mikeca veliki je hit u srpskim medijima. Ovaj svjetski prvak i srebrni olimpijac u streljaštvu već godinama nastupa za Srbiju. Sad je za Kurir ispričao svoju priču.
- Rođen sam u Splitu, ali to je tada bila Jugoslavija. Pa i Tesla je rođen na tom području, ali u tadašnjoj Austrougarskoj. Što, recimo, da nas za sto godina osvoje Kinezi, i ja se, recimo, tad rodim? Ispalo bi da sam rođen u Kini! To je bila jedna država, tako je bilo, to se ne može promijeniti. Evo, baš prije neki dan naletim na još jedan članak o sebi i ovo malo i komično postaje. Prvo su me htjeli prisvojiti Hrvati, jer sam rođen u Splitu, a evo sad hoće i Slovenci - kaže Mikec.
Obiteljsko stablo ovog 39-godišnjaka vrlo je komplicirano.
- Meni su baka i djed iz Novog Mesta, i tata je Slovenac. Tata mi je bio pukovnik, a i djed je bio oficir. Njih dvojica su imala čak 17 prekomandi. Tako je tata, igrom slučaja, rođen u Bitolju, gde je živio godinu-dvije, srednju školu je završio u Beogradu, elektrotehničku „Nikola Tesla“. Išli su i u Parmenac, djed je tamo bio zapovjednik, radio je branu. Išli su na sve strane, a tata je završio vojnu gimnaziju u Zagrebu i poslije je dobio službu u Senti. Tu je upoznao majku, koja je isto bila sportašica, atletikom se bavila. Mama je bila prvakinja bivše Jugoslavije u bacanju diska. Bila je perspektivna i čak je atletski klub Crvena zvezda tražio da pređe kod njih i to je onda bila njena klackalica - karijera ili obitelj.
Priča ide dalje...
- Međutim, zaljubila se u tatu i već je s 19 godina rodila najstarijeg brata Igora, sada nam je on u Kanadi, godinu i pol kasnije rodio se i srednji brat Goran. To je bilo sredinom sedamdesetih prošlog stoljeća i oni su imali malih problema sa zdravljem, bronhitis ili astma, i postojala je opasnost da to pređe u teži oblik. Zato su im preporučivali morski zrak i klimu. Baka i djed su prodali vikendicu na Cresu i preselili su se u Kaštela kod Splita i onda je tata pokušao spojiti ugodno i korisno pa je tražio da ide u Split, da svi budu zajedno. To je i dobio i osamdesete se sele u Split. Mnogo im se svidjelo tamo, zaista je prelijep grad. Tu su more i otoci pa je tata rekao: „To je to, više ne mrdam nigde.“ Imao je čak plan kupiti jedrilicu od 15 metara, da obiđemo sve te otoke. I onda su odlučili imati još jedno dijete za stare dane i tako sam se ja rodio kao jedino planirano dijete - kaže Mikec.
I rat je njegovu obitelj zadesio u Splitu.
- Devedesetih je počeo rat i mi smo, naravno, morali otići. I to smo poslednjim grčkim brodom otišli iz Splita i utočište našli u Herceg Novom. Tamo smo 1990. dočekali novu godinu i Herceg Novi nam je pružio puno toga. Tako sam praktično cijelo svoje djetinjstvo, do 15. godine, bio na moru. Pravo djetinjstvo je, ustvari, bilo u Herceg Novom, i pamtim ga po lijepim uspomenama. Mama je uvijek bila za to da se bavim nekim sportom, da ne sjedim kod kuće. I tako sam počeo trenirati karate. I otac je bio strijelac, imao je uvijek ta neka vojna natjecanja. Ali majka je uvijek bila aktivna, ona je bila ta koja je bila druželjubiva, okupljala je susjede i česta su bila okupljanja kod nas, bez nekog povoda.
Nema Damir, kako veli, više nikog u rodnom Splitu.
- Ali sjećam se ja u Splitu i rata, aviona koji nadlijeću glavu i brodova koji su pucali s mora na grad, kad se čulo ono bum-bum-bum. Čim se čuju sirene, gasilo se svjetlo i išlo pod stol. To mi je onako bilo najružnije iz mog odrastanja. Kao klinac sam voleo skateboard. Imali smo u Splitu stepenice s nagibom da mogu ići kolica, bile su velike, široke kao dva veća stola, ali i male. Spuštali smo se tako na tih četiri-pet kaskada. Sjećam se i padova, roditelja koji su se protivili tome. Bilo je to lijepo djetinjstvo - priča i dodaje:
- Prvi put sam se u Split vratio 2003. godine, posle skoro dva desetljeća. I svega sam se sjećao iako sam otišao kad sam završio prvi razred i krenuo u drugi. Bio sam kod jednog prijatelja i iz centra grada sam došao do tog mog kraja Mertojaka, sjetio sam se i školskih dana, pa čak i nekih scena iz vrtića, recimo slikanje s Djedom Božićnjakom... Imao sam uvijek veliku želju da se vratim, jake su bile uspomene i emocije. Otišao sam do osnovne škole, bilo je ljeto, a na ulaznim vratima popis prvačića i sjetim se svojih prvih koraka, kako nas raspoređuju u vrstu kad smo ulazili u školu razred po razred i pogledam nazad u moju zgradu i tada kreću suze... Sjeo sam na klupu i plakao kao kiša. Tu sam se ispraznio i to je bilo baš jako emotivno, pogotovo jer je tada i moja majka preminula. Sve se bilo skupilo. Ipak je to bio dio našeg života i tamo više nemamo nikoga.
Nakon Herceg Novog preselili su se u Beograd, a tada je počela i njegova sportska karijera. Kasnije se i oženio, i to djevojkom iz San Salvadora.
- I tu je bila specifična situacija, jer je ona katolkinja. Ipak, dobili smo dozvolu Srpske pravoslavne crkve, ali samo pod uvjetom da ona mene ne nagovara da se preobratim u katoličku vjeru, a djeca da sama biraju što će biti kada odrastu. Ali vjenčanje je trebalo biti i u Salvadoru. Njen san je bio da se uda u jednoj bijeloj crkvi, zaista prelijepoj. Ali tamo nije moglo nikako. Od mene su tražili da promijenim vjeru, na što, naravno, nisam pristao - rekao je Mikec za Kurir.
- Ali sjećam se ja u Splitu i rata, aviona koji nadlijeću glavu i brodova koji su pucali s mora na grad, kad se čulo ono bum-bum-bum. Čim se čuju sirene, gasilo se svjetlo i išlo pod stol . Ko bre pucaše po Splitu?