Premda po svojoj sportskoj veličini svakako zaslužuje više medijske pozornosti, najnovija počasnica Fibine Kuće slavnih nije osoba koja trči pred mikrofone i kamere niti voli crveni tepih. Danira Nakić Bilić nije introvertna osoba, to nikako, no ova Šibenčanka sa zagrebačkom adresom jednostavno ne voli svjetla reflektora.
– Ne volim biti u centru pažnje. To sam jedino voljela na parketu, a izvan terena ni prije ni sada. Teren je za mene bila jedina pozornica. Nisam čak voljela ni biti najglasnija u svlačionici.
No istina je ta da se Daniru slušalo i kada bi govorila tiho. A kako i ne bi kada je riječ o svojedobno najboljoj košarkašici Europe koja je bila perjanica reprezentacije bivše SFRJ koja je osvojila četiri srebrne medalje na najvećim svjetskim natjecanjima – jedno olimpijsko, jedno svjetsko i dva europska. Plus zlato na Univerzijadi.
I zato nam je nemalo profesionalno zadovoljstvo bilo s njom proći ključne točke njene blistave karijere koja je konačno priznanje doživjela uvrštenjem u Fibinu Kuću slavnih. A Danira, priznat će, nema pojma tko ju je nominirao, ali ima logičnu "sumnju".
– Čini mi se da bi to mogao biti bivši predsjednik Hrvatskog košarkaškog saveza Stojko Vranković jer me, kada je stupio na dužnost, upravo on tražio životopis. Za izbor sam, dakako, doznala prije no što je vijest postala službena, ali je i od mene zatražena diskrecija. Prije objave to su znali jedino članovi moje obitelji uz uvjet da nikome ne pričaju o tome.
Kako je došlo do izbora košarke kao sporta kojim će se baviti. Je li tih kasnih 70-ih u tome kakvu ulogu igrala popularnost muške košarke u Šibeniku?
– U početku nije. Glavni razlog je bio taj što sam se ja poslije škole htjela igrati, biti s vršnjacima, ne ići odmah kući. Jedna prijateljica mi je rekla da ona ide na košarku pa sam krenula. Sjećam se da me trener pitao koju poziciju igram, a ja nisam imala pojma o čemu o to priča, na što se on nasmijao i upisao me.
Nakon što ju je taj trener (Toni Slipčević) izostavio iz ekipe koja se spremala za neku utakmicu izvan Šibenika, Danira se naljutila i prestala odlaziti na košarku.
– Nakon nekog vremena trener je pozvonio na naša vrata i počeo nagovarati mog oca da me vrati u košarku. Rekavši da u meni vidi potencijal, moj otac se zagrijao. Već nakon prve utakmice koju sam odigrala inficirala sam se košarkom. Sjećam se, ušla sam potkraj utakmice i krenula sam na jednu stranu a moje suigračice na drugu. Bila sam pod tolikim dojmom da sam zaboravila na koju stranu napadamo.
Ali je i toliko počela gristi da joj je košarka bila daleko najvažnija tema i u tinejdžerskim godinama.
– Iako sam bila odlična u školi, i rijekom osnovne i tijekom srednje škole, do svoje 18 godine bila sam usmjerena isključivo na košarku. Nisu me zanimali izlasci, samo košarka, a kad su došli i prvi rezultati, onda je taj osjećaj ispunjenja bio još veći.
U svemu tome imala je i podršku roditelja Ante i Mirjane.
– Od škole sam bila udaljena dvije autobusne stanice i kada bih ujutro zaspala i zakasnila u školu, otac bi mi rekao: "Nema veze, neće se ništa dogoditi." No, kada ne bih na vrijeme ustala za jutarnji trening, a onih pojedinačnih bilo je i u šest sati ujutro, otac bi skočio iz kreveta i odvezao bi me. Eto, to vam je najbolja ilustracija kakvu sam podršku imala od obitelji.
Je li u to vrijeme imala ikakvu relaciju s pet godina starijim Draženom Petrovićem, nadolazećim košarkaškim božanstvom? Po posvećenosti košarci bili su slični.
– Dražen je bio u dvorani i za vrijeme našeg treninga jer je dolazio šutirati prije svog timskog treninga. A to je i mene motiviralo da dodatno radim i da idem i na pojedinačne treninge. Meni je on bio nešto kao s drugog planeta i ja se s njim ne mogu uspoređivati. Dražen je bio poseban i cijela ta priča bila je nestvarna.
A pomalo nestvarna je bila i emocija koja je tada pratila košarkaše Šibenke s Draženom kao mladim vođom.
– Bila sam na onoj slavnoj utakmici protiv Bosne i doživjela tu kolektivnu sreću kakva se teško ponavlja. A ta se atmosfera iz dvorane prelila na cijeli grad i to je nas Šibenčane dugo držalo, bez obzira na neprimjereno oduzimanje naslova.
Kad ju je počeo prožimati osjećaj da joj košarka jako dobro ide i da bi to moglo biti puno više od rekreacije?
– Ja sam od prve utakmice imala strašnu želju da igram što više i da zabijam koševe. U prvi tim sam ušla sa 16 godina, ali sam ulazila tek u posljednjoj minuti, a prije toga bih se zagrijavala po deset minuta i to je u meni još više poticalo želju. Kad je moj šibenski klub ispao iz najvišeg ranga natjecanja, starije igračice su otišle, a ja sam ušla u petorku i ostala njen stalni član. Odmah smo se vratile u Prvu ligu i postale ozbiljan faktor pa smo osvojili dva Kupa, a 1991. i posljednje Prvenstvo SFRJ.
U seniorsku reprezentaciju bivše SFRJ ušla je vrlo mlada.
– Sa 17 ušla sam u najjaču državnu vrstu, a s 18 već sam bila u udarnoj petorci. Sjećam se da sam na predolimpijskom turniru uoči Seula bila vodeći strijelac i najbolja igračica. Ta reprezentacija osvojila je četiri srebra – dva europska te po jedno svjetsko i olimpijsko – no uvijek smo bile tužne kada bismo izgubile finale. A kada bismo se vratile kući, krenula bi uvjeravanja naših najbližih da smo postigle veliki uspjeh, što zapravo i jesmo.
A s 19, 20 i 21 godinom proglašavana je najboljom košarkašicom Europe, o čemu današnji naraštaji hrvatskih košarkašica mogu samo sanjati. Sa samo 19 godina, uz Raziju Mujanović, bila je nositeljica igre srebrne olimpijske vrste. Baš kao što je to na tim seulskim Igrama bio njen sugrađanin Dražen Petrović u sastavu muške reprezentacije.
– S tih Olimpijskih igara meni je najljepša uspomena to što smo, nakon što smo osvojili medalju, odlazili bodriti druge naše sportaše. Tenisač Boba Živojinović iznajmio je kombi s kojim smo, nas desetak, obilazili sportska borilišta i navijali za kolege iz drugih sportova. Bio je to najveći mogući gušt, to druženje sa sportašima iz različitih sportova.
Nažalost, s hrvatskom reprezentacijom na Olimpijske igre nije se uspjela plasirati.
– Znale smo koji je naš domet, borile smo se, ali nije uspjelo. Za razliku od naših košarkaša za koje su napravljene dodatne kvalifikacije za nastup na Olimpijskim igrama u Barceloni, za nas toga nije bilo. Svejedno, ostaje mi taj osjećaj dodatne vrijednosti sporta, a to je biti dio ekipe, dijeliti s nekim svlačionicu, zajedno putovati. To je toliko dobar osjećaj da bi mi, da se sada mogu vratiti u djetinjstvo, to bio jedan od velikih motiva da se bavim sportom.
Prava je šteta što u njeno vrijeme nije bilo ženske NBA lige, u kojoj bi se za najbolju europsku košarkašicu svog vremena zacijelo našlo mjesta.
– Jako dobro pamtim godinu kada je WNBA pokrenuta jer sam tada dobila poziv, te 1996. No tada sam bila trudna. No, ja ne mogu biti nezadovoljna svojom karijerom. Igrala sam tri godine u inozemstvu, dvije u Španjolskoj i jednu u Italiji, a karijeru sam završila igrajući za Croatiju Zagreb, kasnije Centar Banku.
Ona i tadašnji joj suprug rukometaš Zvonimir Bilić dobili su tri kćeri i sve tri završile su u košarci.
– Zvonina je želja bila da cure ne treniraju sport kojim su se bavili roditelji tako da nemaju taj teret roditelja. No, nakon dvije godine vježbanja odbojke, najstarija Lucija prebacila se na košarku. A kako to obično biva, mlađa djeca često idu za onim starijim pa su tako i Tonia i najmlađa Lena također izabrale košarku.
Lucija i Tonia, zahvaljujući košarci, dobile su stipendiju na američkim koledžima.
– Moja smjernica kćerima uvijek je bila da u sportu trebaju uživati i da je sport škola dobrih vrijednosti za život. Uvijek sam kćerima govorila, i one to znaju kao pjesmicu, da se školovati moraju, a da u košarci trebaju uživati, da im to treba biti zadovoljstvo.
Stopama starijih sestara mogla bi krenuti i najmlađa Bilićka, Lena, aktualna kadetska reprezentativka i vrlo perspektivna igračica.
– Lena je igrački potencijal, no još ima vremena razmisliti hoće li na studij u Ameriku jer je treći razred gimnazije. U svakom slučaju zainteresirana sam da završi fakultet jer to je u ženskom sportu jako važno. Amerika pruža tu mogućnost da gradite akademsku i sportsku karijeru paralelno, a sada se i u Europi pojavljuju klubovi koji omogućuju takve stvari. Osim toga, sada postoji i online studiranje, čega u moje vrijeme nije bilo pa je meni, kao vrhunskoj sportašici, bilo puno teže studirati nego ovima danas. Jer brojna putovanja i igranje u inozemstvu to su mi otežavali.
Nakon igračke karijere, Danira se bavila i politikom – bila je dopredsjednica Skupštine Grada Zagreba i saborska zastupnica, a radila je i kao ravnateljica Hrvatske matice iseljenika.
– S obzirom na moje iskustvo života izvan Hrvatske, najprije kao igračice, a poslije kao supruge rukometnog internacionalca, to povjerenje mi je ukazala prethodna ravnateljica Katarina Fuček koja me predložila, a ondašnji premijer Ivo Sanader me imenovao. Mene je to iskustvo jako obogatilo, a moje je zadovoljstvo što su u to vrijeme pokrenuti neki projekti za dijasporu, kao što su učenje hrvatskog jezika na daljinu, koji i danas traju.
Sve su to bila dragocjena iskustva, a posebno ono stečeno u političkoj areni.
– U moje vrijeme u Saboru su bili i Perica Bukić i Mirko Filipović i, koliko se sjećam, sportaši za saborskom govornicom nikad nisu udarali ispod pojasa jer su navikli na fair-play. Takvom diskursu u komunikaciji nikad se ne bih mogla prilagoditi. To neprimjereno komuniciranje nije mi se sviđalo, a sve drugo bila je za mene velika iskustvena vrijednost koja mi je pomogla u smislu razumijevanja procesa u društvu.
Jesu li političari zazirali od sportaša u politici?
– Na početku sam to osjetila, no nakon određenih mojih aktivnosti to je palo u drugi plan. Postoje neki stereotipi u kojima se od vas kao sportaša ne očekuje puno, no kada prvi put pokažete da imate neke druge kapacitete osim sportskih, onda vam to vrednuju više no što treba baš zbog tih startnih predrasuda.
Nakon niza godina rada u Hrvatskoj olimpijskoj akademiji, Danira je postala ravnateljica Hrvatskog športskog muzeja koji se uselio u nove prostorije, u samom centru grada.
– Ja bih voljela da sve ide brže, no treba znati da smo preživjeli dva potresa i pandemiju i da su se procesi zaustavljali. Možemo biti zadovoljni da projekt ide svojim putem i do kraja godine, u muzeju koji postoji više od 70 godina, trebali bismo otvoriti prvi stalni postav otvoren za javnost. Dugi niz godina Muzej je dio Kineziološkog fakulteta, a od 2003. funkcionira kao državni, jedini nacionalni muzej za područje sporta.
S obzirom na specifičnost sporta Danira se ne namjerava zadovoljiti s postignutim stanjem.
– Sport je živi organizam i taj karakter sporta reflektirat će se i u stalnom postavu te naš pristup treba biti modularan i lako izmjenjiv. Da taj stalni postav otvorimo sada, već bi nakon ovoljetnih Olimpijskih igara nešto nedostajalo. Fundus muzeja i otprije je bio bogat s više od 260 tisuća jedinica, a naša je procjena da ovog trenutka imamo više od 400 tisuća predmeta.
Što kao ravnateljica nacionalnog sportskog muzeja, ali i kao bivša košarkašica, misli o Muzejsko-memorijalnom centru Dražen Petrović, ali i za ideju da se u sklopu obnovljenog Doma sportova jednog dana otvorio muzej posvećen Mirku Novoselu?
– Želim biti podrška svakom otvaranju muzeja, memorijalnih soba, informacijskih centara koji će skupljati i čuvati sportsku baštinu. Ne treba biti sve u nacionalnom muzeju, no bitno je da se uspostavi mreža. Znam da u Zadru postoji inicijativa da se otvori muzej Košarkaškog kluba Zadar, ali i da iz Kuće slave splitskog sporta nastane muzej. Hrvatski športski muzej svima njima bit će podrška. Kada me pitaju koja je najvažnija uloga muzeja, uvijek se sjetim Zakona o sportu u kojem piše da je sport djelatnost od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku. Svi će vam na to pitanje dati svoj odgovor, a pravi odgovor je u Muzeju, dođite i on će vam dati odgovor. Jer, važnost sporta puno je veća od medalja i pehara koji su osvojeni.
Proslavljena košarkašica predsjednica je Nacionalnog vijeća za sport, savjetodavnog tijela koje sve podzakonske i zakonske akte dobiva na mišljenje.
– Naše mišljenje resorno ministarstvo uglavnom prihvaća, no područje sporta ne uređuje samo Ministarstvo turizma i sporta veći neka druga ministarstva poput Ministarstva financija koje je tek djelomično usvajalo naše prijedloge. A za kvalitetan razvoj sporta tri su elementa najvažnija. Infrastruktura, stručni kadrovi i financije.
U tom sklopu su i porezne olakšice za kompanije koje bi ulagale u sport.
– To moraju biti mjere koje će stimulirati gospodarstvo da ulaže u sport. Kada je sport u pitanju, mi smo još u vremenu tranzicije. Još 2012. izrađena je studija o financiranju sporta u Hrvatskoj koja je već tada pokazala da je glavni problem u Hrvatskoj struktura izvora prihoda. Kod nas sport dominantno ovisi o proračunskim sredstvima, kako lokalno tako i centralno. Dakako, ništa se ne može preko noći promijeniti i naš sport mora tražiti nove izvore financiranje. A određeni zakonski okviri to trebaju olakšati i stvoriti nove mogućnosti. A takve odluke ne mogu se donositi na osnovi osobnih iskustava, nego samo na temelju ozbiljnih interdisciplinarnih analiza.
Tijekom svih ovih godina stekli smo dojam da je Danira bila kapacitet i za jače dužnosti od ovih koje je obnašala, ali nije se gurala u prve redove.
– Imala sam potrebu biti dobra majka, to mi je bio prioritet. Godinu dana nakon što se Lucija rodila, prije utakmice finala Kupa, bila sam u parku s kćeri. Nikad nije se dogodilo da bih ja na dan važne utakmice bila u parku, da se ne bih odmarala u pravom sportskom režimu. Tada sam shvatila da su mi se prioriteti promijenili. No ne bih rekla da sam se žrtvovala za obitelj, nego sam u tome uživala. Uvijek sam nastojala raditi ono za što sam mislila da ću u tome biti dobra i da ću biti zadovoljna – zaključila je priču Danira.