Privukao me svojom energijom i misterioznošću. Uvijek sam imala osjećaj da sam jedina i njemu najbitnija, a to je u svakom ljubavnom odnosu vrlo važno. Sretna sam što to isto mogu pružiti i ja njemu. Željko je čovjek kojeg je jako teško opisati u samo nekoliko riječi. On mi je doista srodna duša i nemoguće mi je zamisliti život bez njega. Kao prvo, on je osoba ogromna srca, a kad ga kreneš bolje upoznavati, vidiš da u njemu ima još jako, jako puno toga u što se zaljubljuješ sve više i jače. On se meni predao, kao što sam se i ja njemu i naš odnos temelji se na dubokoj ljubavi koju imamo jedno prema drugom i bez koje ne želimo živjeti – kaže nam Polona Hercog (27), slovenska tenisačica i djevojka izbornika hrvatske teniske reprezentacije Željka Krajana (39).
S roditeljima na drumu
Poznaju se deset godina. Na US Openu, jednom od četiri Grand slam turnira, upoznao ih je njen bivši trener.
– Viđali smo se kasnije na turnirima, ali vezu smo započeli prije pet godina kad smo slučajno, u isto vrijeme, s dva različita aviona, sletjeli u Cincinnati i ugledali se na aerodromu. Taj trenutak bio je nevjerojatno čaroban, u tom smo se trenu i zaljubili. Rado se prisjećamo tog trenutka i razgovaramo o tome kako je sve dobro ispalo – veli Polona, trenutno 84. tenisačica svijeta, kojoj je životni partner ujedno i trener.
Krajan ovih dana proživljava najljepše trenutke u trenerskoj karijeri. Varaždin je nakon Zlatka Dalića dobio još jednog sjajnog izbornika koji je Hrvatskoj osvajanjem Davisova kupa donio toliko željenu sreću i optimizam. Krajan je 2012. postao najmlađi izbornik Davis kup reprezentacije, naslijedivši Gorana Prpića. U trenerske vode ušao je silom prilika zbog ozljede ramena i puknuća mišića na nozi koje nije do kraja zaliječio, što ga je u 24. godini stajalo igračke karijere. Na ATP ljestvici najbolji mu je rezultat bio 88. mjesto, a na turnirima pamti polufinale Umaga 2002., u koje se plasirao pobjedom protiv Ivana Ljubičića, koji ga je 2007. i povezao s ruskom tenisačicom Dinarom Safinom, tada 18. igračicom svijeta, koju je Krajan u samo godinu i pol dana kao trener doveo do prvog mjesta WTA liste.
– Sve je išlo instinktivno. Učiti na pogreškama i ići težim putem, kaliti se na manjim turnirima, to je iskustvo koje se ne može platiti putem licenci ili seminara. Pomoglo mi je što sam na vlastitoj koži osjetio sve moguće probleme na koje možeš naići kao igrač. Zahvalan sam Ivanu s kojim sam se družio i trenirao od juniorskih dana, od 13. godine. Pokazalo se da je njegova prognoza o mom trenerskom talentu bila točna – kazao je Krajan autoru ove priče na jednom od prijašnjih druženja.
Za njegovu igračku karijeru uvelike su zaslužni roditelji, poduzetnici Dubravka i Željko, koji imaju transportno poduzeće u Varaždinu. Vozili su ga na treninge u bivšu Čehoslovačku i na turnire diljem bivše Jugoslavije. I sam Željko kaže da je imao sreću što su ga roditelji mogli financirati. Zahvalan im je, veli, na tome.
– Bio je dosta živo dijete, puno energije. Kad je imao pet godina, počeli smo tražiti čime bi se mogao baviti da potroši svu tu energiju. Sve se okrenulo tenisu iako se nitko u obitelji nije bavio tim sportom. Probali smo ga upisati u školu tenisa, no nisu ga odmah htjeli uzeti jer je bio premali. Molili smo neka ga nekamo uguraju pa su ga s pet godina stavili među šestogodišnjake. I doma je stalno nabijao lopticu u zid malim drvenim reketom koji smo mu kupili. Njegova dvije godina starija sestra, koja je, nažalost, kasnije poginula u prometnoj nesreći, također je zavoljela tenis pa smo i nju upisali da zajedno treniraju. Vidjelo se da mu to ide pa su nam stariji igrači na Varteksovu igralištu savjetovali da počne više trenirati – prisjeća se majka Dubravka.
Prvi trener u Teniskom klubu Varteks bio mu je Marijan Dugandžić koji za Željka kaže da je kao klinac imao odlične rezultate.
– Počeo sam s njim raditi kad mu je bilo šest godina. Bio je u vrhu našeg tenisa do 12. i 14. godine i član reprezentacije. Definitivno je pokazivao veliki potencijal. Bio je radišan, slušao je i izvršavao sve što se od njega tražilo. Bio je vrlo discipliniran na treninzima. Sve eventualne nedostatke u motorici nadoknađivao je inteligencijom u igri i borbenošću – kaže nam Dugandžić koji je s Krajanom radio do njegove 14. godine.
Pogledajte video slavlja tenisača:
Obitelj mu je potom pronašla trenera Lubomira Kurhajeca u Bratislavi, kamo ga je majka vozila automobilom. U Bratislavi nisu imali ni Božića ni Nove godine, treniralo se svaki dan, dva sata prijepodne i dva poslijepodne, a između je odlazio na plivanje u bazenu. Dva je tjedna tako trenirao pa se vraćao s majkom kući zbog školskih obveza, i tako iz mjeseca u mjesec.
– Bilo je jako teško, znali smo satima čekati na granici s Čehoslovačkom. Kod nas nije bilo takvih dobrih trenera pa smo uspjeli pronaći Kurhajeca. Čak smo i živjeli kod njega u stanu, da ne moramo tražiti i plaćati sobe u hotelu. Kad smo u našem dvorištu u Varaždinu uredili tenisko igralište, dolazio je on k nama raditi sa Željkom. Putovali smo na turnire po cijeloj Jugoslaviji, od Umaga do Novog Sada, Splita...
Slupao Porschea
Kako sam imala više vremena, vozila sam ja, a suprug je vodio firmu. Srećom, Željko je imao učiteljicu čiji je sin također igrao tenis, a i danas je trener u Njemačkoj, pa je imala razumijevanja za česta putovanja. Guralo se nekako do sedmog razreda, a onda više i nije išao dalje u školu. Osmi je razred polagao jer ga nije stigao redovno završiti zbog teniskih obveza. S 14 godina poslali smo ga u Miami, plakali smo suprug i ja i pitali se kamo smo to poslali dijete samo samcato. Dali smo mu suprugovu kreditnu karticu, jer obojica imaju isto ime i prezime, tako da je njome plaćao hotele i druge troškove, a da nitko nije primijetio da mu je samo 14. To nam je bilo jako teško i stresno. Imao je i trenera iz Švedske, vozili smo ga i u Švicarsku na treninge. Ne znam koliko je puta kao igrač obišao svijet. Živjeli smo mjesec dana na Filipinima, gdje se igrao turnir, s ocem je bio u Egiptu... – nabraja Jadranka.
S osam godina osvajao je turnire za dobne kategorije od 10 godina, s deset one od 12. Uvijek je igrao za jednu generaciju više. Uzor mu je bio Andre Agassi. Zbog obveza nije se upisao u srednju školu.
Krajan je u paru s Ivanom Ljubičićem 1995. godine osvojio Orange bowl, a karijeru na ATP touru započeo je dvije godine kasnije. Kao igrač bio je član Davis kup reprezentacije 2005. godine. Kad je zbog ozljeda morao prestati igrati, vagao je hoće li se priključiti roditeljima u obiteljskoj tvrtki s 40-godišnjom tradicijom, u kojoj je nakratko, u ranim 20-im godinama, bio i prijavljen kao zaposlenik, ili postati trenerom. Izabrao je ovo drugo. Kao trener počeo je raditi 2005. godine, prvo sa Sašom Tuksarom, pa s Heinzom Günthardtsom, Dinarom Safinom, Dominikom Cibulkovom, Jelenom Janković, Laurom Robson, Marcosom Baghdatisom i Bornom Ćorićem, s kojim se 2015. i razišao.
– Nisam se osjećao dobro ako mu nisam mogao dati maksimum pa sam se maknuo – rekao je tada i dodao da je Hrvatska u Ćoriću dobila igrača koji će imati puno toga za reći u tenisu sljedećih deset godina te da mu za nekoliko godina ne gine mjesto među prvih deset igrača svijeta.
Te 2015. Krajan je lakše ozlijeđen u prometnoj nesreći u Ulici Vladimira Nazora u Petrijancu kod Varaždina, gdje je u prijepodnevnim satima izgubio nadzor nad Porscheom 911 GT i u zavoju sletio s ceste i zabio se u ogradu obiteljske kuće. To je i jedina “crnokronikaška” crtica iz njegove biografije. Njegov prijatelj fizioterapeut Tomislav Vrbnjak kaže da je pratio njegovu karijeru i igrače koje je trenirao.
Voli Breaking Bad
– I kao igrač bio je skromna osoba, takav je i sad kao trener i izbornik. Vrijedan je profesionalac i sportski djelatnik. Uz njega se, kao osobu i stručnjaka, ne vežu nikakve afere – kaže.
Posljednjih godina Željko radi i s djevojkom Polonom i balansira na tankoj žici privatnog i poslovnog.
– Sa Željkom je odlično trenirati što se tiče same tehnike, taktike i svega oko tenisa. Malo je teže ponekad kad bi on trebao biti strog pa možda neće jer sam mu partnerica, a vjerojatno i ja njega ponekad naljutim kad ne radim točno što mi kaže. Svakako mislim da smo u zadnjih godinu dana napravili ogroman korak i puno se bolje kužimo. Što se tiče poslovne strane, mislim da je jedan od najboljih trenera u ovom poslu. Ima viziju i ima rješenje u svakom trenutku. Uspjeh koji je ostvario prošlog vikenda s dečkima nešto je povijesno i jako sam ponosna na njega – kaže Polona.
I sam Željko priznaje da je ponekad teško balansirati između privatnog i poslovnog, posebno u trenucima kad kao trener treba biti nešto stroži. Željko iz braka s pravnicom Jelenom, od koje se razveo, ima 11-godišnju kćer Chiaru, čije ime ima tetovirano na ruci.
U Varaždinu za Željka kažu da je skroman i samozatajan dečko. Nije, vele, nametljiv, vrlo je jednostavan i pristupačan. Rijetko ga se može vidjeti po kafićima. Ni kao mladić nije volio izlaziti, kaže mama.
– Nema baš puno prijatelja u Varaždinu. Nikad nije izlazio. Puno je putovao i nije imao društvo, dečke s kojima bi otišao van. On je to sve preskočio, taj dio djetinjstva i mladosti. Dosta smo ulagali u njega, sve je to koštalo i očekivali su se rezultati. Nikad u životu nisam u kasnim noćnim ili jutarnjim satima išla po njega u disko ili kafić kad je bio tinejdžer. Ne voli zagušljive prostorije, smetaju mu dim i buka. Koliko se naputovao, valjda jedva čeka doći doma i odmoriti se – kaže majka Jadranka.
Željko se najviše voli odmarati u novom stanu od 150 kvadrata s prostranom terasom. Polona i on se brzo slože oko toga što bi u slobodno vrijeme htjeli raditi, bilo da je to odmaranje na kauču, izlazak u kino, vožnja biciklima, šoping, jednodnevni izlet na slovensku Veliku planinu ili ručak na nekoj vinskoj cesti...
Vole gledati serije kao što su “Game of Thrones”, “Mad Men”, “Breaking Bad” i “Vratiće se rode”. Slušaju sličnu glazbu.
– Privikavamo jedan drugoga i na druge vrste glazbe. Ja sam, recimo, zbog Željka još više zavoljela Metallicu, a on sad zna već i puno slovenskih pjesama. Iskreno, kako smo puno na putu, najviše volimo vratiti se kući i tu provoditi vrijeme. Veselimo se kad nam dođe Chiara, s njom imam odličan odnos i mislim da nam je jako zabavno. Kad poslovne obveze završe, mislim da ćemo puno više putovati na odmor avionom, no trenutačno za to nemamo vremena pa smo već dva ljeta otišli na tjedan dana na Mali Lošinj – veli Polona koja sa Željkom dijeli i ljubav prema tetovažama.
Cijela desna ruka iscrtana joj je motivima ruže, mrtvačke glave, fenjera, krila... On pak, uz ostalo, ima tetoviranog Isusa, katedralu, anđela i rečenicu: “Believing is everything”. Praznovjeran je i drži se nekih rituala prije i tijekom mečeva, poput istog broja koraka između bodova, položaja bočice s vodom i sličnih sitnica za koje je mislio da su važne.
Romantičar s ružama
Polona ne bježi ni od izljeva ljubavi na društvenim mrežama pa je tako u kolovozu prošle godine napisala: “Znam da ima trenutaka i dana kad me ne razumiješ, da ima trenutaka kad te izluđujem, ali ti si uvijek tu i na kraju teškog dana uvijek mogu računati na tebe. Želim da znaš da i ti možeš uvijek računati na mene.” Kaže da je i Željko vrlo romantičan tip.
– To mi odgovara. Voli večere udvoje, uz dobru hranu i čašu vina ili razgovore kasno navečer doma u kadi. Na primjer, jedanput sam došla iz Maribora u Varaždin i, kad sam otvorila vrata, dočekao me mrak i puno svjećica po podu, a na kraju i srce od svjećica. Poslao mi je i buket čokoladnih ruža dok sam bila na putu. Jednom me u hotelskoj sobi dočekao buket cvijeća i slatka poruka. Svakodnevno me zna iznenaditi romantičnim riječima, koje, moram priznati, i vrijede najviše – ističe..
postoji li ljepši posao od "trener Davis kup reprezentacije "? eventualno predsjednica/predsjednik Hrvatske! možda "čuvar plaže u zimskom periodu"