Tražimo nekog frajera s naših nogometnih travnjaka, nekog igrača s m..., bolje reći igrača sa – stavom. Kod kojeg nema respekta prema protivniku. I teško nam se sjetiti nekog od naših da ne trpi sportske autoritete. Jedan od rijetkih koji nam je pao na pamet niželigaški je igrač Marko Povrženić (31). Gledali smo ga uživo svega u nekoliko navrata, a gol koji je kraj oranica u Mladini, poput Roberta Carlosa, zabio Hajduku u dresu Vinogradara prije nekoliko godina, uvrstio ga je u to društvo. Takav udarac teško ćemo vidjeti i na Euru.
– Zažmirio sam i opalio silovito ljevicom. I ušla je... Nema slavlja, idem doma ženi i klincima. Kao navijaču Dinama to mi je bio najdraži gol u karijeri, to mi je dovoljno za sreću – rekao nam je tada Povrženić, nogometaš s kilogramima viška, naušnicama u ušima i ubojitom ljevicom, udarcem kakav se rijetko viđa. Frajerski je tada odradio taj dečko iz zagrebačkog Trnskog, koji je kao klinac u Dinamu igrao s Nikom Kranjčarom, Lukom Modrićem... Na svjetskoj razini, tražimo li frajera, u moru igrača urednih, zalizanih frizura, blještavih Instagram profila, i s nizom tetovaža, skupocjenih automobila i vila s bazenima, između onih koji znaju više i nekih koji mogu manje, ali i dalje zarađuju velik novac kao ovi prvi, tražiti nogometaša sa stavom, punog sebe i čovjeka kojeg ne bi trepnuo ni da se na centar spusti NLO momčad, zabio bi i njima gol, samo je jedan. Zlatan. Njemu nema ravnog.
– Došao sam u Pariz kao kralj, a odlazim kao legenda – reći će sam za sebe ovih dana kada završava parišku dionicu.
I ta izjava dovoljno govori o kakvom se tipu radi. Samo:
– Ja, ja i ja. Zlatan.
Uostalom, autobiografsku knjigu naslovio je “Ja sam Zlatan.” Očekivano.
Iz PSG-a odlazi kao slobodan igrač, a ako želi, mogao bi i k Povrženiću u Vinogradar. Na travnjaku su njih dvojica slični, beskompromisni, no dok je naš niželigaški igrač, kojeg smo spomenuli zbog igre na terenu, skroman i povučen, Ibrahimović je od toga sve – obrnuto. Taj i igra bez respekta, ali i govori. I čini. I baš ga briga. Za kalibar ovakvog igrača, napadača koji će izvan travnjaka vikati: “Ja, ja, samo ja”, ipak treba imati pokriće. A Zlatan, htjeli mi to ili ne, to i – ima. Kamo god je došao, osim u prvom klubu Malmöu, donio je titulu državnog prvaka – Ajaxu, Juventusu, Interu, Barceloni, Milanu i PSG-u. Štoviše, u Parizu je četiri titule donio baš PSG-u. I sad mu je dosadilo, vjerojatno će u Manchester United. Uz Messija i Cristiana Ronalda on je najbolji nogometaš svijeta. I dok je Messi znalac, ali skroman tip, koji ovog ljeta dolazi ljetovati u Svetu Nedjelju na Hvaru, a Cristiano Ronaldo narcisoidan tip koji (osim vlastitog muzeja) ipak ima neke granice u samoreklami, Ibrahimović ih ne poznaje.
– Što sam kupio supruzi za rođendan? Ništa. Već ima Zlatana.
Ili:
– Tražimo stan. Ako ne nađemo neki koji nam se sviđa, onda ću naprosto kupiti hotel.
Takav je, poseban, bio još kao klinac. Sin Šefika Ibrahimovića iz bosanske Bijeljine i majke Jurke Gravić iz Škabrnje u zadarskom zaleđu počeo je trenirati u švedskim FK Bosni i FBK Balkanu.
– Nije mi se dalo ići kući s treninga pješke, imao sam više od sedam kilometara. A moj su BMX koji sam dobio za rođendan ukrali. I onda sam ukrao bicikl, nov novcati, koji je stajao ispred stadiona. Ispalo je poslije da pripada pomoćnom treneru. Ispričao sam mu se i vratio ga. Jednom sam, eto, ukrao i – poštarski bicikl. Imao je puno košara, a kad sam shvatio da je pun pisama, ostavio sam ga blizu stadiona. Želio sam da pisma dođu na cilj – opisao je u svojoj autobiografiji.
Uvijek je kod njega bilo – s jedne strane bahat, s druge mio. Crno i bijelo. U isti čas. Roditelji su mu se rastali kad je bio dijete, otac domar imao je problema s alkoholom, majka je bila čistačica. Nije mu bilo lako, morao je zarađivati za život. A živio je s ocem.
– Uvijek sam želio raditi, pomaknuti se, učiniti nešto od sebe. Nitko me nije poštovao, svi su mi se rugali, nazivali me pogrdnim imenima. Sad im je prisjelo. Jedu riječi, to mi je najljepša nagrada. Sve što sam učinio u životu učinio sam kako bi tim ljudima prisjelo. Kako bih dokazao da nisam promašaj – istaknuo je Ibra.
Jeste li homoseksualac?
Teško djetinjstvo imao je u švedskom Rosengårdu, koji je poznat kao geto gdje se sukobljavaju bande mladih i policija. Najviše imigranata je iz zemalja bivše Jugoslavije, potom onih iz Iraka, zatim Libanona, Somalije... A najveći su problem nezaposlenost i slab sustav školovanja.
– Kupili smo otac i ja jednom krevet u Ikei, ali nismo imali dovoljno novca za dostavu. Pa smo ga nosili kroz cijeli grad. On mi je jednom dao čitavu plaću kako bih mogao otići na pripreme. Nije imao za platiti stan, ali izvadio je novac i dao mi ga. Uvijek sam se micao od droge i alkohola. Želio sam biti drugačiji. Nisam živio na nekom finom mjestu, a moja je poruka onima koji se osjećaju drugačije, ili su nesretni u situaciji u kojoj se nalaze, da se nastave truditi, da daju sve od sebe i uspjet će. Ja sam im primjer – kaže Zlatan.
Koliki autoritet ima, opisuje i zanimljivost sa susreta Austrije i Švedske. Ibrahimović je laktom opalio Bayernova braniča Davida Alabu. I nitko ništa.
– Sudac se boji Ibrahimovića! – žalio se Alaba.
U vrijeme kada je bio igrač Barcelone, nakon treninga izlazio je automobilom s Nou Campa, neka novinarka ga je pitala:
– Zlatane, jeste li vi homoseksualac? – pitala ga je aludirajući na fotografije na kojima je izašao s Piquetom u intimnoj atmosferi.
– Dođi večeras k meni pa ćeš otkriti pravu istinu. Povedi i sestru – odgovorio joj je u svom stilu Ibrahimović.
Kad ga je jedan novinar pitao: ”Tko će osvojiti SP?”, Zlatan mu je odgovorio:
– To samo Bog zna.
A novinar dodao “Bit će vrlo teško pitati ga...”
– Zašto teško? Pa upravo gledate u njega.
Znao je i reći:
– Gledati SP bez mene vam je gubljenje vremena – kazao je nakon što ih je Portugal zaustavio na putu za Brazil.
Nije respektirao ni trenere pa se tako rugao i Pepu Guardioli, suigraču Messiju, bio je u uredu i kod Arsenea Wengera, kojeg je također odbio na zanimljiv način...
– Odmah sam shvatio tko je šef, dojmio me se Wenger, bio je pravi gospodin. Pa sam sljedeće jutro potpisao za Ajax.
Wenger je želio da Ibrahimović, tadašnji 20-godišnji napadač Malmöa, prvo dođe na probu u Arsenal.
– Zlatan ne ide na nikakve audicije – poručio je poslije.
Odgovori su mu bili neuobičajeni za svijet u kojem većina pokušava biti što blaža, odgovarati diplomatski, izgovarati rečenice u kojima se ništa ili malo toga kaže. Da se ne zamjere... Ali Zlatan ima stav.
– Je li točan trač da sam kupio Porsche? Ne, kupio sam zrakoplov. Mnogo je brži – kazao je novinarima.
Kada je igrao u Italiji, imao je nadimak ‘pola balerina – pola gangster’. Do titula je dovodio Juventus, Inter i Milan.
Ima i crni pojas iz te-kvon-doa, koji je zaslužio kao 17-godišnjak u Malmöu, atraktivne golove postiže potezima koji su djelovali kao iz filmova Brucea Leeja.
– Moj je otac želio da postanem pravnik, ali mene to nije zanimalo. Mene je zanimala borba. Da nisam nogometaš, bio bih vjerojatno UFC-ov borac.
Na travnjaku je imao okršaja koje je teško pobrojiti, i to sa – suigračima! Antonija Cassana lupio je desnim high kickom u glavu dok je davao izjavu za TV. Tukao je i suigrače Christiana Wilhelmssona i Rodneya Strassera, Rafaela van der Vaarta, Ogochija Onyewua... Šamar je opalio i Salvatoreu Aronici.
Pamtimo kako je našem Dejanu Lovrenu, tada u dresu Lyona, grubo stao na glavu!
– Da Zlatan nije superstar, ne bi se samo tako izvukao – žalio se poslije Lovren.
Fróði Benjaminsen, kapetan Farskih Otoka, ovako ga je opisao:
– Arogantan, djetinjast i grub. Pitao sam ga nakon utakmice zašto me udario laktom, a on me primio grubo za vrat i unio mi se u lice – kazao je Benjaminsen.
Kad je bio u Zagrebu, u Sheratonu ga je dočekao Tofko Dedić, zvani Toti, te mu želio pokloniti zlatnu majicu za borbu protiv rasizma. Prišao mu je prije novinarske konferencije, a Ibrahimović ga grubo otjerao.
HNS mu nije pronašao kuću
Dedića nisu odbili Platini, Ševčenko, Beckenbauer, Capello... Ali Zlatan jest.
– Igrati za Hrvatsku? Pričalo se o tome, čak i o tome da ću igrati za Bosnu i Hercegovinu. Ali nitko sa mnom nikad nije kontaktirao. A ja sam čisti Balkanac, kod kuće pričamo po naški, uvijek će biti tako – kazao je Ibrahimović.
Stara je legenda kako je izaslanstvo HNS-a otišlo u Malmö razgovarati sa Zlatanovim ocem noseći mu kockasti dres, ali taksist nije pronašao put do njihova doma pa je sve palo u vodu. Kako god bilo, to je povijest, a u njoj će sinonimi za Švedsku (osim Ikee), biti – Björn Borg, ABBA i Zlatan. U to nema sumnje. Kakav god bio, nekome se svidio ili ne, osobenjaka poput njega u sportu ima sve manje. On je nogometni Mike Tyson ili James Hunt. Na tom je tragu bio i Eric Cantona. Paul Gascoigne u pubu je dvojio hoće li usred noći zvati papu ili Bijelu kuću. E, to još Ibra mora nadmašiti. Ima dana...