Dan nakon velikih, teških, iscrpljujućih bitaka pobjednici obično ne slave, nego prebrojavaju žrtve i dostojanstveno ih ispraćaju.
Velike pobjede istodobno su i slatke, i gorke, i ne vrednuju se brojem gubitaka na suparnikovoj strani, nego učinkom koje one imaju na pobjednikovu budućnost.
Nakon utakmice Hrvatska – Mađarska jedini gubitnik je gostujuća momčad, debelo potkapacitirana u odnosu na svjetsku velesilu kojoj se suprotstavila.
I tu priča o gubitnicima počinje i završava, premda neki u tu skupinu žele svrstati i vječiti HNS-ov kontrapunkt Hajduk, čije se vodstvo nije pojavilo na utakmici.
No slagali se s takvom odlukom ili ne, to je njihovo pravo, njihova agenda i čvrsta odrednica njihove politike. Hajduk se od utakmice s Mađarima distancirao, od nje odmaknuo, ali je nije opstruirao niti ju je na bilo koji način ugrozio.
Ona je u nezapamćenom kovitlacu prštećih emocija, domoljubnoga zanosa i bez ijednoga ekscesa odigrana unatoč Hajduku, i po tome je treba pamtiti.
Tolerira se boleština sustava
Zbog svega što je publika u Splitu manifestirala prema Hrvatskoj, zbog cijeloga konteksta ove priče o dugo iščekivanome povratku nacionalne momčadi u Split, svih napetosti i strepnji koje su je pratile, utakmica Hrvatska – Mađarska spada među najznačajnije događaje u povijesti reprezentacije.
>> Pogledajte što je izbornik Dalić rekao nakon dvoboja protiv Mađarske
Tu se pjevalo, grlato navijalo, tu se ludovalo, tu se plakalo i vrištalo od ushita i veselja kao da je finale Svjetskog prvenstva, dovodeći i reprezentativce u stanje ekstaze.
A ne bi li tako zapravo trebalo biti svaki put? Ne bi li nastup reprezentacije u Splitu trebao biti nešto normalno, uobičajeno, dio kvalifikacijske rutine? A ne da se jedan sportski događaj tretira operacijom najvišega sigurnosnoga rizika i političkim projektom od najvišega državnoga interesa.
S neponovljivim ambijentom i briljantnom Dalićevom momčadi zaključujemo listu pobjednika ovoga spektakla. Voljeli bismo kada bi to bio Hrvatski nogometni savez, ali njihova pobjeda još uvijek se ne nazire.
Jer, neće proći ni tjedan od poljudskoga spektakla, a opet ćemo pričati o teškim sudačkim propustima u Hrvatskoj ligi na štetu ovoga ili onoga, naravno pod kapom HNS-a, koji tu boleštinu sustava godinama tolerira.
Hrvatski nogometni savez u posljednje vrijeme opterećuje i dualizam vlasti, tihi rat sveprisutnoga, ambicioznoga Kustića i vječito odsutnoga i distanciranoga Šukera. Tko je tu uopće predsjednik, tko vodi organizaciju, tko odlučuje?
A taj HNS bi u predvečerje Europskog prvenstva 2020. već sada trebao znati tko će Hrvatsku voditi nakon njega. Daliću je Euro zadnji projekt, on o sebi već govori u kondicionalu, ‘ako i dalje budem izbornik’, a novi ugovor još nije tema.
Tko je čovjek za pregovore?
Zanimljivo, kada je izbornik bio Ante Čačić, Savez mu je još u ožujku 2017. godine, dakle usred kvalifikacijskoga ciklusa, kada se plasman na Svjetsko prvenstvo u Rusiju još nije ni nazirao, dao novi ugovor.
Danas, kada je Dalić jednom nogom na EP-u, srebrni izbornik trebao bi imati barem naznake svoje perspektive u HNS-u. Samo, u Kući nogometa najprije moraju odlučiti tko će s njim razgovarati, a tek onda kakvu mu platformu ponuditi.