Zlatko Kranjčar: Bit će svetac ili 'stari pijanac'

S pedeset godina Zlatko Kranjčar više nije mlad da bi imao velikih želja, ali ni dovoljno star da ih više ne bi imao. Njegova je sretna ili huda sudbina da njegova želja  proći kvalifikacijsku inicijaciju i doći među odabrane  nije samo njegova. Draga nacija očekuje da u drugi krug uđe Croatia! Ne uđe li, Kranjčara će grditi i posljednja seoska baba, jer kod nas svaki krmeljivi pijanac misli da može biti nacionalni selektor.

Ne prođu li, Kranjčar će biti kuđen, osporavan i napadan još više nego kada je bio nogometaš. A nije bio igrački šuft. Naprotiv. Bio je šmeker, znalac, bogodani talent i nadasve fini dečko. Pojavio se kao golobradi mladac, kao nogo-mesija koji dolazi poslije tri desetljeća hrvatske nogometne pustinje. I nakon isto toliko svevlasti beogradske čaršije, pokraj koje čak ni svemirski Dinamo s Belinom, Zambatom i Lamzom nije mogao biti prvak! Zlatko Kranjčar čekan je kao zadnja Dinamova nada i uzdanica potuljenog hrvatstva. Osim toga, Kranjčar je bio i jedini pravi purger među mnoštvom (ne)talentiranih došljaka, u kojemu se slutio velik igrač.

Otkako je u vrijeme najveće Dinamove krize, kada se Dinamo jedva održao u prvoj ligi, debitirao, za većinu Dinamovih navijača postao je i ostao njihov Cico. Čak je i lutak u Dinamovu dresu, klupska maskota, načinjen prema njegovu liku. Neskloni će se pak prema njemu ponašati kao što se danas ponašaju osporavatelji njegova selektorstva. Unatoč svemu umijeću  igra s obje noge, pregled igre, osjećaj za pogodak i igra s glavom  Kranjčar će za zlobnike i kritizere biti jedino "šminker" i "svileni" kojemu će se rugati: "Cico, Cicek, mamin micek". Danas, tridesetak godina kasnije, prigovaraju mu pak da "sineka gura u reprezentaciju".

Opet jednako zlobno. Kao da je riječ o bedačeku koji ima dvije lijeve noge, a ne o mladiću kojemu se umijeće može osporavati jedino malicioznošću. Doduše, Niki se Kranjčaru može dogoditi nešto slično kao i njegovu ocu, tj. da bude darovitiji nego uspješniji. Jer, netko s talentom njegova oca sigurno bi postigao više, a u reprezentaciji bivše države barem udvostručio 11 utakmica. Niko Kranjčar nastavak je fine zagrebačke nogometne škole, obnovljene upravo igračkom pojavom njegova oca, Velimira Zajeca i Marka Mlinarića, a potom, pojavom nebeskog Žutog, Roberta Prosinečkog, i zemaljski čvrstog, no lucidnog Zvone Bobana.

Nešto od toga duha fine zagrebačke nogometne škole osjeća se i u igri reprezentacije. Kranjčar se odrekao nekih višebojaca koji su od svih nogometnih vještina jedino znali trčati. On je pokušao spojiti snagu s maštom. Protiv svjetskih prvaka iz već mitske nogometne Maštovije naši su igrači pokazali i jedno i drugo, što bi trebalo biti dovoljno za drugi krug. Uspijemo li možda i više, Kranjčar bi u nekoj sretnijoj zemlji mogao kupiti panama šešir, obući bijelo odijelo i šetati kao nacionalni svetac. U suprotnom, bit će "stari pijanac" u zaboravljenoj zemlji.