Nakon što se večer prije, njoj u čast, svirala hrvatska himna, dvostruku svjetsku prvakinju Lenu Stojković susreli smo u šampionsko jutro. Kako nekome tko je upravo obranio svoje zlatno prijestolje sve to izgleda nakon prospavane noći?
– Rekla bih da je noć poluprospavana. Nakon velikih natjecanja obično zaspim od umora, ali ovaj put je teško išlo. Doduše, nije tu bilo nikakve euforije jer si to ne dopuštam s obzirom na to da već sljedeći tjedan imam Grand Prix u Rimu, a potom i Europske igre. Ovaj mjesec je pun natjecanja i odmah sam se pripremila da što god ovdje bude to ostavim iza sebe. Nekako nastojim ostati smirena.
Vrte li joj se slike iz dana u kojem je prošla kroz niz dramatičnih borbi?
– Pogledala sam finale više zbog navijanja, volim to čuti. Iako sam znala kakav je ishod, tu borbu s Tajlanđankom bilo mi je teško gledati. Zapravo, nije mi bilo jasno kako sam pobijedila i više me je zanimalo kako sam taktički odradila borbu nego da opet proživljavam pobjedu.
Prvi svjetski naslov, onaj lanjski u Meksiku, osvojila je bodovno puno elegantnije, a do ovog zlata došla je s puno više muke i dramatike.
– Prošli put je to bilo bez izgubljene runde, a sada je bilo dramatično. No, drago mi je da sam se namučila, da sam morala dati sve što imam jer tako je veća težina postignutog.
Vrijedi li i za nju ona teorija da je naslov teže obraniti nego ga prvi put osvojiti?
– Rekla bih da je teže obraniti. Prvi put je posebno, a drugi put je dosta drugačije. Neke prepreke su iste, ali su neke i dodatne, a to su pritisci jer si to već jednom prošao pa znaš da možeš.
U prvim izjavama Lena je isticala svoj klub Marjan i trenera Veljka Lauru koji ju je vodio do oba naslova svjetske prvakinje, a riječ je o stručnjaku koji ju vodi od njezinih prvih tekvondaških koraka.
– Počela sam kao vrtićanka, vjerojatno s četiri godine. Svi iz kvarta su trenirali tekvondo pa i moj brat za kojim sam ja svakamo išla. Poslije me mama vodila u dvoranu i tu sam i ostala, tu su mi prijatelji, život, baš sve...
Kao i svakom djetetu, ispočetka joj je bilo zabavno. Kad je počela gristi u natjecateljskom smislu?
– Kod mene je to krenulo već od kadetskog uzrasta. U počecima nisam mogla niti ući u reprezentaciju, nisam se uspjela kvalificirati, no onda je krenulo. Na koncu sam sa 17 godina nastupila na seniorskom Svjetskom prvenstvu gdje sam izgubila dobivenu borbu za medalju. Imala sam 11 razlike, manje od minute do kraja, no dogodila se neka blokada i ja i danas ne znam što se zapravo dogodilo. Drago mi je da tada nisam odustala, da mi ljudi oko mene to nisu dopustili i dvostruko se vratilo.
Kako netko tko je dvostruki svjetski i europski prvak podnosi poraze?
– Poraz kao poraz je u redu i to mi treba. Prije ovog SP-a bila sam na turniru u Sarajevu i izgubila u prvom kolu od Turkinje pa sam si rekla bolje u Sarajevu nego u Bakuu. Bio je to šamar realnosti koji me natjerao da razmišljam bolje.
Kako se šampionka poput nje "nabrijava" za borbu?
– Govorim u sebi neke kratke misli. Uglavnom je to glazba pa koji put to bude i Oliver. Kad pomislim koliko sam teško trenirala, ne mogu doći nonšalantno na borilište. Moram dati sve što imam.
U tom dijelu priče pomaže joj suradnja sa psihologinjom Vedranom Radić Brajnov.
– Ona je uz mene nekoliko godina i mentalno me gradila. To mi je pomoglo da shvatim da su neke stvari normalne i da ih naučim prihvatiti iako je meni to teško jer sam perfekcionist. A to, koliko god bilo dobro, ako ode krajnost, onda nije baš dobro.
S obzirom na to da je u najlakšoj kategoriji (46 kg), zacijelo ima potrebu skidanja kilograma? Otapa li se u sauni, trči li po suncu u šuškavcu?
– Moja radna težina je 49-50 kg pa gledam da se tih kilograma riješim puno prije nastupa i to činim uz savjete nutricionistkinje Dragane Olujić koja mi je super. A važno mi je to i zbog zdravlja da ne moram skidati kilograme naprasno. Posebna posveta pak ide Fahri i Jasminu Hodžić, ocu i sinu, fizioterapeutima i pozitivcima koji su nam digli cijelu ekipu.
Kako ostali članovi obitelji Stojković doživljavaju njezine nastupe?
– Mama je morala izaći iz kuće, da se smiri, da to preživi. Njima je normalno i kada ja izgubim i to mi je drago. Zapravo, to sve me čini da ostanem na zemlji, baš me čuvaju.
Možda je to zato i što je Lena iz jedne tipične radničke obitelji.
– Brat prodaje autodijelove, mama radi u dućanu s balonima, a tata je autolakirer. Svi su zaposleni, samo ja ne. Doduše, ja se pokrivam sa svojim stipendijama i drago mi je da s tako malo godina mogu mamu rasteretiti, da sam većinski neovisna od obiteljskog proračuna.
Uz takav tempo treniranja kakav se u Marjanu prakticira, nađe li Lena vremena za simpatiju?
– Mora ga biti. Četiri godine smo zajedno, bivši je tekvondaš i razumije sve obveze koje imam kao vrhunska sportašica. A razumijevanje je najvažnije.
Dan nakon velikog trijumfa Leni je na dvostrukom naslovu svjetske prvakinje osobno čestitao i predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora koji je u Baku, na Svjetsko prvenstvo, došao na jedan dan.