Sedamnaestogodišnja Slatinjanka Veronika Vilk ne samo da je osvojila prvo hrvatsko zlato u ženskom hrvanju nego je to učinila u furioznom stilu. Sve četiri protivnice na kadetskom Prvenstvu Europe, Veronika je potamanila odnosno pobijedila tušem nakon čega je ženski izbornik Nenad Žugaj ustvrdio:
- Veronika je ove godine bez poraza. Nakon Prvenstva Balkana, Croatia Opena i pobjede na Wrestling Festivalu te naslova kadetske i juniorske prvakinje države, ona je uvjerljivo osvojila i europsko kadetsko zlato. Ja sam bio toliko uvjeren u njen uspjeh da je, pripremajući se za put, prvo što sam stavio u putni kovčeg bila je hrvatska zastava.
Znači pričamo o velikoj perspektivi hrvatskoj hrvanja?
- Pa jest. Ona mora biti uzor svim našim mladim hrvačima i hrvačicama, oko nje se treba napraviti kostur reprezentativki. Ostale cure nisu imale sreće sa ždrijebom jer su se već u prvom kolu namjerile na Ruskinje ili Bjeloruskinje koje su vraćene u natjecanje. No, hvala Bogu, imamo predvodnicu u koju se treba uzdati i oko nje graditi reprezentaciju.
Kad ju je već tako izbornik nahvalio odlučili smo, po njenom povratku iz Tirane, zaviriti malo u Veronikin svijet. A ponajprije nas je zanimalo kako to da je baš sve četiri protivnice tuširala? Kako je dolazila u tuš situacije? Naišli smo na nimalo hvalisav odgovor:
- Ne znam. Zapravo, ja uvijek kažem da se to meni dogodi i da ja iskoristim priliku.
Zacijelo ima nešto i u vještini i snazi
- Pa naravno. Dobro smo se pripremili za ovo natjecanje. Nakon tri bronce, europske za mlađe kadetkinje te europske i svjetske za kadetkinje, ovo je bio pravi trenutak da osvojim zlato. A sad mi još predstoji kadetsko Svjetsko prvenstvo.
Njena suradnja s izbornikom, kroz samo natjecanje, bila je očito jako plodonosna.
- Jest. Izbornik me cijelo vrijeme podsjećao da je svaki dan novi dan, svaka prilika nova prilika, da treba ići kroz borbu korak po korak. Treba zaboraviti što je bilo u borbi prije već biti u sadašnjosti.
U ovaj Veronikin uspjeh sebe su itekako ugradili njen sadašnji trener u Hrvačkom klubu Podravka Ivan Lončarić te njen prvi, i dugogodišnji, trener u Hrvačkom klubu Slatina Mario Petrak koji je ovako opisao svoju štićenicu:
- Veroniku sam trenirao osam godina i uvijek su ju krasile tjelesna i mentalna snaga ali i gibljivost. Ona u borbi jako pametno koristi i raspoređuje snagu. Za trenera je ona dijete za poželjeti i dobro je što je prešla u Koprivnicu jer je ona našu sredinu prerasla. Više nismo imali cura za sparing pa je sparirala s dečkima a neki od njih su nakon toga izgubili volju za hrvanje.
I u Koprivnici je Veronika nastavila sparirati s dečkima.
- Vrlo često spariram s dečkima i to je dobro za moje daljnje napredovanje a dobro je i za osjećaj u natjecanju s curama.
Velika hrvatska hrvačka nada svjesna je da se bavi rudarskim sportom koji nije dohodovan.
- Svjesna s ja toga no ja to volim i želja mi je ostati što duže u tom sportu. Bez ljubavi prema ovom sportu vi u hrvanju ne možete opstati.
Tako govori srednjoškolka, polaznica drugog razreda Srednje škole Koprivnica, smjer farmacija.
- Uz sve te pripreme i natjecanja ide i veliki broj izostanaka no još uvijek sam vrlo dobra učenica i nadam se da će tako i ostati.
Kao i velikoj većini sportaša iz takozvanih malih sportova njeni snovi nisu vezani uz zaradu već osvajanje medalja.
- Moj najveći sportski san je nastupiti na Olimpijskim igrama a s obzirom na to da imam tek 17 godina nemam pravo ići na kvalifikacije za Igre u Parizu pa se moram okrenuti onima iz 2028. koje će se održati u Los Angelesu.
A to pak znači da Veronika u ovom teškom sportu mora ostati još najmanje pet godina u čemu će pak imati svu podršku svojih roditelja Željka i Josipe ali i mlađeg brata Davida koji se i sam bavi hrvanjem i pred njim je nastup na mlađekadetskom Prvenstvu Europe.
- Veroniku na ništa nismo prisiljavali pa tako niti na hrvanje. Doduše, ja sam se bavio hrvanjem pa sam joj predložio da proba hrvati i u tome je i ostala. Mama je, dakako, glavna logističarka ali i psiholog u ovoj priči. Veronika je na ovo Prvenstvo otišla spremna a mi jesmo pričali o medalji ali ja o zlatu baš i nisam puno mislio - kazao je ponosni tata Željko Vilk.