A Ivan je to učinio na spektakularan način. Nakon što je prvu trojicu suparnika (od osmine finala do polufinala) doslovce slistio ukupnom bodovnom razlikom 74:8, Šapina se u polufinalu poigrao živcima svojih navijača. Naime, okršaj sa Španjolcem Martinezom gubio je 4:8, ali je do isteka borbe uspio izjednačiti da bi na koncu slavio u produžetku.
– Ovako je najslađe – kazao je Ivan podsjetivši nas kako se plasirao na Olimpijske igre u Tokiju preokrenuvši borbu protiv Turčina Ateşlija doslovce u posljednjoj sekundi:
– Ovaj put je bilo na zlatni bod. U tih minutu nitko od nas nije poentirao, ali sam ja imao više pokušaja na oklop, što je elektronika registrirala.
Ivanov trener, Dejan Mesarov, podsjetio nas je na jedan kuriozitet:
– Ovo je treći put da se Ivan i Martinez bore i treći put da je borba završila na zlatni bod, a drugi put da je pobijedio Ivan.
Dejan i Ivan su Zagrepčani koji brane boje splitskog Marjana za koji je Ivanovo zlato bila 91. medalja na najvećim svjetskim natjecanjima svih uzrasta. No, to što je zagrebački zamijenio splitskim klubom ne znači i da je prestao navijati za Dinamo.
– Nije da hodam po Rivi s Dinamovim šalom, no svoje simpatije prema klubu iz svog rodnog grada ne skrivam.
Za himne sam mislio na tatu
Ovo zlato konačna je potvrda da je Šapina spreman za svjetski vrh.
– Ovo mi je treća medalja s velikih natjecanja. Baš ovdje u Manchesteru, 2019. na Svjetskom prvenstvu, osvojio sam broncu. Lani sam pak osvojio broncu na EP-u u Sofiji i nastupio na Olimpijskim igrama.
A sve te medalje, a i sve koje će osvojiti, posvećuje preminulom ocu Mirku bez kojeg je ostao 2019. kada je trebao nastupiti na jednom velikom turniru u Tokiju.
– Ništa se tu nije promijenilo. U trenutku intoniranja hrvatske himne mislio sam na tatu i svoju veliku obitelj, na mamu Vesnu, sestre Mirnu i Petru te braću Josipa, Antu i Mateja. Nikad se hrvatska himna nije svirala meni u čast i jedva sam dočekao slušati je s rukom na srcu. Bio je to najveći trenutak u mojoj karijeri i neopisiv gušt, nadam se ne i posljednji takve vrste.
Tu slast čast ovom prigodom srebrna Nika Klepac nije osjetila, no i ona ima razloga ići kući pjevajući. Naime, na svom prvom velikom seniorskom natjecanju 20-godišnja Zagrepčanka osvojila je medalju, što je uspjeh vrijedan dubokog naklona.
– Ja sam himnu slušala kada sam bila kadetska i juniorska prvakinja Europe i bilo mi je malo žao što se to nije ponovilo. No, hrvatska himna se ipak svirala i to mi je puno značilo. Inače, jako sam sretna zbog ovog srebra jer lani nisam nastupala zbog jedne ozbiljnije ozljede, a ponešto i zbog pandemije koronavirusa i ovo je bio najbolji mogući povratak. Još mi nekako nije sjelo da sam druga seniorka Europe. Kada netko drugi osvoji medalju, to mi je "vau", a sada kada sam ja to napravila, ne osjećam se superludo, no sve vrijeme se smješkam pa mi je podsvijest, očito, svjesna uspjeha.
Mama je najbolji psiholog
A studentica druge godine psihologije članica je zagrebačkog Medvedgrada u kojem ju trenira Nives Ambruš, nekad i sama osvajačica europske medalje (bronca 2006.).
– Prva ideja bila mi je biti sportska psihologinja, no to ćemo još vidjeti. Psihologija je područje koje mi ostavlja širok izbor, psiholozi se svugdje mogu zaposliti, a i ne škodi mi učiti o mentalnom zdravlju.
Treba li nekome tko studira psihologiju sportski psiholog?
– Ako mi ustreba, i ja ću angažirati sportskog psihologa jer vam treba da vas netko sagleda izvana, mi sami sebe ne vidimo najbolje, više smo si skloni izaći u susret. Inače, moj najbolji psiholog je moja mama Branka.
I Nika je ovu kolajnu posvetila nekome vrlo bliskome tko je preminuo.
– Baš na dan kada sam saznala da sam među putnicima na EP, saznala sam i da mi je preminuo djed Petar. No, ovo je i za baku Nedu, mamu Branku, tatu Tomislava i mlađeg brata Mislava.
sa ovakvom mladošću hrvatska propast ne može. čestitke!