Uz naše Vatrene, Kauboji su nam tijekom godina pružali neke od nezaboravnih trenutaka ispred malih ekrana kao i na dočecima na glavnim trgovima. I dok čekamo rasplet svjetskog prvenstva, podsjećamo vas na najveće uspjehe naših rukometaša u novijoj povijesti.
1996. i neočekivano olimpijsko zlato
Iako je Republika Hrvatska punu neovisnost stekla 1991. godine, a HOO je bio međunarodno priznat do Olimpijskih igara u Barceloni, rukometaši zbog birokracije nažalost nisu mogli nastupiti te je umjesto bivše države nastupila reprezentacija Islanda. Dok su košarkaši predvođeni Draženom ispisivali najsjajnije stranice sportske povijesti, rukometaši su čekali. Svjetsko prvenstvo 1993. su isto propustili zbog toga što je na kvalifikacijskom turniru nastupala bivša država i nakon toga su rukometaši svojom igrom mogli nesmetano krenuti dalje.
I kako su tek krenuli. 1994. na Europskom prvenstvu u Portugalu gube u polufinalu od Šveđana, predvođenih sjajnim Magnusom Anderssenom i vratarom Tomasom Svenssonom, međutim osvajaju broncu protiv odličnih Danaca. Prva medalja s velikih prvenstava.
Slijedi Svjetsko prvenstvo na Islandu, trener je i dalje Zdravko Zovko a rukometaši suvereno, uz iznimku četvrtfinala protiv Tunisa, grabe do finala. U finalu se ipak reprezentacija Francuske pokazalo prejakom, a Francuzi dobivaju novi nadimak les Barjots tj. luđaci kako su se prozvali zbog ludih frizura koje su svi imali u finalu. Ovaj turnir je ujedno služio kao i kvalifikacije za Olimpijske igre u Atlanti 1996.
1996. godina ne počinje dobro, na Europskom prvenstvu u Španjolskoj se osjeti nezadovoljstvo u reprezentaciji i Hrvatska se oprašta (samo) petim mjestom i okreće prema Olimpijskim igrama. Bez trenera, malo tko im je dao ikakve izglede za značajniji uspjeh, a kamoli medalju. 38 dana pred same igre, kormilo reprezentacije preuzima Velimir Kljajić, a mi stariji se još sjećamo legendarne izjave „Natrag ćemo plivati ako ne osvojimo medalju“. Popularni Kljun je ipak znao što radi a rezultat svega je jedna od najneočekivanijih medalja u našoj povijesti. Turnir nije počeo dobro, od sigurnog poraza u prvoj utakmici nas je spasio tada mladi Venio Losert a sve ostale bitne utakmice su imale infarktne završnice.
Kao da nam nije bio dosta Goran Ivanišević, sada smo i rukometaše gledali na rubu živaca. Uz malo taktiziranja i odmaranja glavnih igrača, Kljun osvetnički ide na Francuze u polufinale i vraća im za finale u Islandu a za zlatnu medalju nas čekaju veliki Šveđani. Generacija koja je osvojila sve osim Olimpijskog zlata i koja je slovila za favorita od početka je krenula loše u utakmicu. Nakon prvog primljenog gola naši rukometaši rade seriju 6:1 i na poluvrijeme odlazimo zadovoljni. Ipak, u nastavku utakmice Šveđani pokazuju pravo lice i pokazuju zato šu s pravom bili favoriti turnira. Mijenjaju strategiju i do kraja vodimo neizvjesnu borbu za finale. Nenad Kljajić postiže konačnih 27:26, Patrik Čavar postiže najviše golova na prvenstvu, a reprezentacija diže cijelu Hrvatsku na noge i ulazi u legendu. Rukometašima Antun Vrdoljak stavlja zlato oko vrata a prvi puta na Olimpijskim igrama slušamo Lijepu našu.
Loša serija do Portugala 2003.
Nakon čarobnog ljeta 1996. dolazi do smjene generacije i rukometaši ne nalaze pravu igru. Iako pružaju odlične nastupe u klubovima, kao reprezentacija nemamo sreće. Slijedi serija ispadanja u osmini finala, nekvalificiranje na Olimpijske igre u Sidney i najgori rezultat u novijoj povijesti – 16. mjesto na Europskom prvenstvu u Švedskoj 2002. godine. Nakon nužnih promjena, reprezentaciju preuzima trener Badel 1862 Zagreb, Lino Červar. Generacija mladih igrača, predvođenih Ivanom Balićem ne otvara dobro prvenstvo, gubimo od slabe Argentine unatoč dobroj igri u prvom poluvremenu i ključne bodove za daljnji tijek natjecanja. Sve više se u medijima pojavljuju priče „samo da odemo u Atenu“ a sve manje se nadamo medalji. U sljedećim utakmicama Hrvatska vraća formu a Lino Červar opravdava svoj nadimak Mago di Umago (Čarobnjak iz Umaga). Drame nije nedostajalo a na igračima se umor vidio iz utakmice u utakmicu. U polufinalu nas dočekuju iznimno jaki Španjolci, na poluvremenu gubimo sa šest golova razlike i mnogi nas otpisuju. Červar radi izmjene, momci vuku zadnje atome snage i ulazimo u produžetke. Igra se gol za gol, cijela Hrvatska je pred malim ekranima a Lacković i Kaleb postavljaju konačnih 39:37 i borbu za prvo mjesto protiv Njemačke.
Teško je opisati to finale nekome tko nije doživio to Svjetsko prvenstvo. Nakon toliko fizičkih napora, ozljeda i briljantnih akcija, u finalu je čekala velika Njemačka, momčad koja je cijelo prvenstvo igrala kao precizni stroj. Utakmica je krenula, igralo se čvrsto a sjajni Šola je Nijemcima testirao živce nemogućim obranama. Iako su suci dosudili par „sumnjivih“sedmeraca protiv Hrvatske, naši izjednačavaju i na kraju pogotcima Lackovića postajemo svjetski prvaci s konačnim rezultatom 34:31. Uspjeh koji je malo tko predviđao nakon prvog poraza protiv Argentine. Hrvatska je i do tada bila rukometna velesila ali ovim zlatom je generacija potvrdila da su Kauboji najbolji na svijetu te da se tu namjeravaju zadržati. Iako pojedinačno nismo imali najbolje igrače prvenstva, Mirza Džomba je ušao u najbolju momčad, Petar Metličić je bio među strijelcima s najviše pogodaka, a Vlado Šola među najboljim golmanima. Ipak, jedno drugo ime je zavladalo rukometnim svijetom, bio je to Ivano Balić koji je te godine proglašen najboljim rukometašem svijeta, a kasnije i najboljim rukometašem svih vremena.
Olimpijske igre 2004.
Nakon nezaboravnog dočeka rukometaša nakon Portugala i neprežaljenog Europskog prvenstva u Sloveniji 2004. cijela Hrvatska je s nestrpljenjem čekala rukomet na Olimpijskim igrama. Iako su se neki pitali hoće li rezultat iz Slovenije ostaviti traga na igračima, Kauboji su ih vrlo brzo razuvjerili. Uz male promjene u sastavu, Kauboji su ostvarili 8 pobjeda u nizu, uključujući reprizu finala iz Portugala s Njemačkom. Međutim, koliko god te pobjede izgledale dobro na papiru, ne mogu dati dojam na koji način su rukometaši dolazili do pobjeda. Fizička snaga, zajedništvo, kreativnost, čvrsta obrana, strateške odluke s klupe u pravo vrijeme, akcije za pamćenje... Momčad Line Červara ponovila je uspjeh generacije iz Atlante i napisala zlatnu trilogiju bez izgubljene utakmice.