Proljetna je maksimirska večer potvrdila da nam reprezentacija ima i kičmu i umijeće. Ali i puno šire, tj. da se Europa iz sna može pretvoriti u realnost – od sporta do umjetnosti i gospodarstva – ako za to postoje racionalan plan, pravi talent i pametni pojedinci. Slaven Bilić je iznova pokazao kolika je “uloga ličnosti u povijesti”, što znači čovjek s idejom i kolika je važnost izuzetnog pojedinca.
Od jednog šarolikog društva, koje je imalo dara, ali mu je manjkalo izbornikove vizije, Bilić je za kratko vrijeme složio europsku ekipu. Znao je što hoće, s kim to može i kako složiti tim u kojemu će svatko dati što najviše zna i može.
Zamislimo da se po jedan Bilić pojavi u gospodarstvu i politici! Bila bi to revolucija. Nadati se je da je Bilićeva pojava i konačni kraj socrealističke dogme da je pojedinac ništa, a kolektiv sve. Ta se dogma vrtjela pedeset godina i doimala se kao da je urasla u naš genski kod. Pobjedom nad simpatičnom i organiziranom reprezentacijom Makedonije, koja je i sama rasla u istom ideološkom okružju, Hrvatska se najvjerojatnije plasirala u Europu. Možda se to posreći i Makedoniji, koju vodi također sposobni pojedinac – Slovenac, Srečko Katanec.
Bit će šteta ako makedonski odlazak u Europu spriječi baš Hrvatska. Ne samo zbog dobre i izuzetno poštene makedonske igre u Maksimiru nego i zbog mnoštva hrvatsko-makedonskih veza. U Hrvatskoj nisu ostavili traga samo makedonski nogometaši: Goce Sedloski, a prije njega Vančo Balevski i Vasil Ringov, nego i mnogi drugi naši Makedonci, od glumišta do slikarstva. Od pokojnih Ordana Petlevskog, Ilije Džuvalekovskog i Angela Miladinova, do Angela Palaševa i Kostadinke Velkovske.
Gostovanje nogometaša Makedonije podsjetilo je na tu činjenicu, na europske mogućnosti makedonskih igrača i još jednom na općehrvatsko značenje pojave Slavena Bilića.