Znam da je moj prijatelj Jakir pod stresom, ali neka Hajduk bude prvak!

Kada je krajem prošle kalendarske godine došao na mjesto sportskog direktora, Gorica je imala sedam bodova, u 16 utakmica samo jednu pobjedu...

- Bili ste 11. od deset klubova - našalili smo se s Marijem Brkljačom, sportskim direktorom Gorice. A tko je mogao pretpostaviti da će njegova momčad danas izgledati tako drugačije. Na korak od Dinama, Hajduka, Gorice, ispred Osijeka...

- Zadnjih tjedana pokušavamo malo uživati u svemu ovome. Naravno, ne zavaravamo se. Nismo završili s fazom stabilizacije. Veseli što rezultat dolazi prije nego što smo možda i i očekivali. Naš najveći zalog je iskustvo iz proljetnog dijela prošle sezone koji nas je mentalno ojačao. Naučili smo trpjeti i boriti se do kraja. To pokazuju utakmice protiv Dinama i Hajduka. To je forte ove momčadi, karakter. Svi mogu zaključiti da smo momčad. To je bila glavna karakteristika po kojoj sam i birao igrače. Na tome se na kraju sve lomi. Onaj tko na visokoj razini u kontinuitetu može ponavljati, vrhunski je igrač. Imate igrače koji vam nisu dopadni ali njihova funkcija u momčadi je jako važna. Mislim da sam i ja bio takav kao igrač.

Ipak se sjećam jednog dopadljivog trenutka iz vaše karijere, a to je guranje lopte kroz noge Andresu Iniesti, u prijateljskoj utakmici Hajduka i Barcelone.

- Očekivano pitanje... Svakako ostaje u sjećanju ta utakmica, igrali smo protiv jedne od najboljih momčadi u povijesti nogometa. Bila je to simpatična situacija. U mom kvartu to guranje kroz noge jako je važno, tako da sam svoju misiju ispunio. Po tome se nekada i vrednovao igrač, tko je kome više puta gurnuo kroz noge - smije se Brkljača.

Danas ima razloga za smijeh, no kada je preuzimao direktorsku funkciju postojala je ozbiljna opasnost da se kompromitira ako projekt ne uspije.

- Svjestan sam bio tog rizika, ali biti dio nogometnog ambijenta je privilegija. No, da se ne lažemo, ovo je i posao. Lakše je raditi kada nešto voliš. Mario Stanić mi je jednom prilikom kazao kako današnji igrači probleme u nogometu ne prihvaćaju kao izazov, nego ih doživljavaju kao stres. Tu dolazimo do ljubavi prema poslu, kada ga voliš onda je to izazov, obrnuto je stres. Izazov mi je bio spasiti Goricu. Već sam u ovakvoj situaciji bio s Rudešom. Nisam ja tu bio sam. Predsjednik Nenad Črnko postavio je koncept koji je klub doveo ondje gdje je sada. Danas je klub kao apoteka. Odabrao sam ljude, imao autonomiju i na kraju pogodio. Zagrebački španeri kažu: 'Znojiš se kada biraš, a ne kada igraš...' U početku pet utakmica nismo zabili pogodak i svi su sumnjali. No, mi smo uvjerili igrače da mogu uspjeti. Nismo dopustili da nas poremete vanjski faktori, to je ključ uspjeha. Dečki su to izvukli, svaka im čast. Kvalitetna skupina ljudi koja se bila spremna kompromitirati i ispasti iz lige za ono što danas jesmo.

Koliko vam je bilo teško nagovoriti igrače da dođu u to ozračje?

- Puno igrača tada nije htjelo doći u Goricu. Taj dio selekcije iznio sam sa trenerima Sopićem, Krnjićem i Mujdžom. Na autoritet smo to uspjeli.

Danas je lakše?

- Apsolutno. Čak smo imali opciju sada dovesti neke igrače koji ranije nisu htjeli doći. No, ja ne zaboravljam jer nam tada nisu htjeli dati ruke. Šalim se, naravno. Nije stvar u tome. Uvijek je pitanje konteksta. Sada smo izbalansirani.

Koliko je igrača prošlo kroz klub zadnjih godinu dana?

- Dvadesetak ulaznih transfera, još više izlaznih. Nismo puno mijenjali standardne igrače, ali izmijenjeno je 50 posto momčadi.

Što bi bio sljedeći iskorak?

- Cilj je da akademija proizvodi igrače koji su spremni igrati prvu ligu i od kojih će klub živjeti. Tu se već vide pomaci. Kriteriji su pooštreni, a postali smo zanimljivi na nacionalnoj razini. Goricu uspoređujem sa svojim Zagrebom koji je svojedobno imao odličnu akademiju. Ideja je da u proljeće počnemo pokazivati naše mlade igrače. To dobro radi Lokomotiva, pa u zadnje vrijeme i Varaždin.

Gorica i Hajduk primili su po osam pogodaka, najmanje u ligi do sada.

- Već na proljeće smo bili dobro organizirana momčad, fokusirana na obranu. Dolaskom Maloče još smo ojačali zadnji liniju. Nastavit ćemo i dalje s pragmatičnim nogometom, ali dolaskom Dinka Jeličića dobili smo novu dimenziju. Inzistira da je lopta kod nas, vidjeli ste kako smo uzeli posjed protiv Hajduka kod kuće i Lokomotivi u Kranjčevićevoj, u Varaždinu... To je segment u kojem sigurno još možemo rasti.

U tom rastu došle su pobjede protiv Hajduka i prva u povijesti protiv Dinama. Vjerojatno vam je draža protiv Dinama jer ste u Hajduku igrali?

- Apsolutno - uz smijeh je bez razmišljanja ispalio Brkljača.

- Draga mi je svaka pobjeda, pa i ona na treningu. Hajduk je u tom trenutku bio prvi na tablici, pa nam je slatka bila ta pobjeda. Posebice nama bivšim hajdukovcima. Ma kako bi rekao Mile Petković, moj prvi seniorski trener: 'Lako se napaliti na dobrog komada...' Više me zanima kako ćemo reagirati u utakmicama u kojima je omjer 50:50.

Pričalo se ovih dana o nogometnoj strategiji na razini države. Gdje smo po tom pitanju i što bismo morali napraviti da osiguramo razvoj mladih igrača?

- Lijepo je da HNS potencira takve stvari. Puno klubova u okruženju raste. Ljubomoran sam na Mađare koji uživaju vrhunske uvjete jer su shvatili da se stvari neće mijenjati same od sebe. Imam osjećaj da se u naš sport ulaže samo na inicijativu nekog pojedinca ili investitora iz inozemstva. Kod nas ili si profesionalac ili se ne baviš sportom. Najvažniji je razvoj igrača. Sve ove godine predstavljaju nas igrači s našeg podneblja. Tri su osnovna stupa razvoja, talent, trenersko znanje i uvjeti. Infrastrukturu nemamo. U nekim aspektima lige rastemo, u nekima padamo. Stalno je balansiranje između financija i onoga što bismo htjeli. Sa savezom se može dobro komunicirati i u kontaktu s Uefom / Fifom, možda možemo naučiti kao bolje menadžirati klubovima. Moramo se vratiti struci i tretirati je na pravi način.

Mogu li se ti klinci zaštititi tako da im u okviru domaće lige omogućimo razvoj i financije kako bi spriječili rizik odlaska u inozemstvo gdje se rijetki afirmiraju kada odu prerano? Dakle, klinac iz, primjerice, Rudeša odlazi u Dinamo ili Hajduk, umjesto u inozemstvo...

- Najvažnije je zaštititi esenciju hrvatskog nogometa, a to su upravo ti klinci, potencijalni budući reprezentativci. I to bi bila strategija i izvedivo je to o čemu pričate. No, igrači imaju drugačije motive. Ne odlaze oni vani samo zbog veće plaće, već i zbog atraktivnije lige, boljih uvjeta, ljepših stadiona, više kamera... Njima je najvažnije nogometno ozračje. Ne zavaravajmo se, nitko nas neće čekati. Rastu i klubovi iz manje nogometnih država kao Kosovo, vidjeli smo taj Ballkani protiv Dinama koji već drugu sezonu igra Konferencijsku ligu. Npr. Celje koji je prvi u Sloveniji ima veći budžet od 90 posto naših klubova... Moramo znati što ostavljamo generacijama koje dolaze. Imam osjećaj da svi samo pričaju. Premalo je priče s autoritetom kao što je onaj kojeg ima Zlatko Dalić. Stalno se pokušava nekoga diskreditirati.

To je sada problem narativa gdje se u javnim raspravama ne traži kompetencija, već je, nažalost, samo dovoljna namjera nekoga diskreditirati i odmah imate ulaznicu...

- Upravo tako.

Kada već pričamo o budućnosti, jesu li porazi od Turske i Walesa naznaka nekih problema s kojima ćemo se brzo suočiti?

- Hrvatska će uvijek imati 25 kvalitetnih igrača. Teško je predviđati dosege. Nakon Francuske 1998. pričali smo kako se to neće više nikada ponoviti, a kasnije smo tu razinu dosegli dvaput, odnosno ostvarili još veći rezultat drugim mjestom. Najteže je u nogometu nešto garantirati. Važno je zadržati trend i kontinuitet rezultata, a bit će posljedica rada u hrvatskom nogometu. Odnosi su temelj sustava. Tu govorimo o odnosima saveza i među klubovima, medijima, navijačima... Mora postojati zajedništvo, a ne sabotiranje. Naravno, ne treba prešutjeti ako nije dobro. No, moramo razgovarati konstruktivno.

Je li to bio općeprihvaćeni standard u našem nogometu zadnjih desetljeća?

- Mislim da smo dovoljno civilizirano društvo da možemo razgovarati konstruktivno. Barem je to moj način života. Važna je i nogometna kultura. Mi u Gorici smo upravo uspjeli zbog toga. Naše zajedništvo i iskrena komunikacija kada nije bilo sve idealno, pomogli su nam. Pa nismo se mi samo tapšali. Treba se i posvađati za neki viši interes, no u toj konfrontaciji mora postojati civilizacijska razina.

Dinamo se zadnjih mjeseci traži. Koliko lošiji rezultati naših klubova u Europi mogu naštetiti našem imidžu o kojem smo ranije pričali?

- To što Dinamo nema rezultat, sigurno utječe i na naše klubove. Dinamo je zadnjih godina bio generator puno stvari. Mi relativiziramo način na koji je Dinamo izborio Ligu prvaka, primjerice. Pa ljudi bi vani dali države da im klubovi mogu igrati Ligu prvaka. Pa to je naš nacionalni uspjeh, ne samo Dinama ili jednog čovjeka kako znamo apostrofirati. A koliko benefita imamo od uspjeha naše reprezentacije. Uspjesi Dinama i reprezentacije posredno su pomogli da nam liga dobije ugovor od 11 milijuna eura. Pa je li Dinamo kupovao igrače iz HNL-a za dva-tri milijuna eura i jesu li ti klubovi živjeli od tog novca? Naravno da jesu. Daj bože da Hajduk, Rijeka, Osijek i neki peti klub izađe iz sjene i napravi iskorak. Bolje bi bilo da više klubova generira uspjeh, a ne da svi ovisimo o samo jednom. Zato je važno da se Dinamo stabilizira, da u Hajduku postane standard da svake godine igra Europu, da se tu uključe Rijeka, Osijek ili da iznenadi netko od nas ostalih. Jaka liga pomaže Dinamu i Hajduku, bit će konkurentniji u Europi.

Vašem prijatelju Sergeju Jakiroviću sigurno nije lako, ovakav pritisak sigurno nije imao u karijeri?

- Pa dobro, ovo mu je i najveći izazov u karijeri. Uloga nosi pritisak. Situacija im nije bajna. Dojam je da su se prvi put našli u ovoj situaciji i trebat će im neko vrijeme da se oporave. Ljudi koji vode klub moraju imati jasnu viziju i kontinuitet upravljanja. Najteže je stalno mijenjati smjer. Važno je da Dinamo istrpi ovu situaciju. Ljudi oko Sergeja moraju pripremati ono što ih čeka na zimu - pričao je Brkljača i malo zastao.

Navukao je lagani osmjeh...

- Ja sam ipak hajdukovac, volio bih da Hajduk bude prvi. Ne zato što ne volim Dinamo ili prijatelju Jakiru želim nešto loše, već što mislim da bi to potaknulo Dinamo da bude još bolji, a Hajduku dalo neki novi zamah. Govorim to u interesu našeg nogometa. Rijeka će isto tako vrebati šansu, Osijek će se isto stabilizirati, a od nas ispod vidjet ćemo tko je dovoljno dobar da onima gore zagorča život.

Postoji jedna poveznica između vas, Jakirovića, Sopića, Đalovića, Mujdže... To je Mile Petković, trener i posebna pojava u našem nogometu. Sve vas je trenirao. Što je to posebno bilo u njegovim metodama koje su proizvele vas nekolicinu s trenutačno glavnim ulogama u našem nogometu?

- On nas je sve odredio. Imao sam sreću raditi s njim, sreću što je i mene rastavio na proste faktore. Velika je razlika između igranja i shvaćanja nogometa kao posao. Upravo njemu zahvaljujući sazrio sam u svakom smislu. Sve njegove kritike uzimao sam kao dobronamjerne, a metode rada, sada s odmakom, su simpatične. U to vrijeme nisu baš bile. Bio je pravi učitelj, a prije svega dobar čovjek koji ne odstupa od svojih principa. Imao sam sreću raditi s Cicom Kranjčarom, Ćirom Blaževićem, Špacom Poklepovićem, jednu utakmicu pod Tomislavom Ivićem. Sve ih povezuje ta ljudskost i fascinirajuća jednostavnost. Dok sam igrao u Cagliariju, imao sam sreću raditi i s Massimilianom Allegrijem koji je bio tada u trenerskom naletu. Kada sam se vratio iz Italije, zbog njega sam htio biti trener. Posao je radio tako prirodno i jednostavno. Takav je bio i Mile Petković koji je na nas prenio taj gard. Zbog toga vjerojatno puno njegovih bivših igrača postaje sportskim djelatnicima. Ima nešto u njegovim edukativno-odgojnim mjerama.

Koje nekada nisu bile ugodne. Čuven je, između ostaloga, bio po intenzitetu treninga...

- Legendarne su njegove dionice od 130X100 metara.

Prošli ste taj test?

- Naravno. Po snijegu. Jednom smo igrali s Hajdukom u Kranjčevićevoj i primili pogodak za 1:2. Krenemo s centra i primio loptu prema naprijed, ostanem u raskoraku i umjesto normalno, udarim loptu rabonom i ona ode u aut. Sljedeću utakmicu završio sam na klupi i Petković dolazi do mene i pita me: 'Brazilac, znaš li zašto si na klupi?' Odgovorio sam da ne znam, a znao sam. Objasnio sam mu da nisam drugačije mogao odigrati. To je bio Mile, platio bi kaznu, ali bi ti dao priliku da ispraviš pogrešku.

Može li se to usporediti s današnjim metodama?

- Danas su generacije drugačije. Sve je to nježnije. Promijenila se metodologija treninga.

Nakon Mile Petkovića, što vas danas vodi?

- Zreliji sam. Imam širu sliku. Prije sam kao igrač bio u centru pažnje. Danas sam miran, ostvario sam se. No, ništa ne bih mogao da oko mene nisu kvalitetni, pa i kvalitetniji ljudi. Lijepo je raditi s ljudima ali i kompleksno. Gorica funkcionira kao obitelj i to me pokreće svaki dan. Naravno, sutra bih se volio okušati u boljoj ligi.

Što mora imati sportski direktor?

- Svaki klub ima svoje zahtjeve. Morate znati što je identitet kluba i tako se ponašati, tako birati suradnike i igrače. Na nama je kreirati ozračje u kojem se ljudi dobro osjećaju. Važno je motivirati igrače da dođu. Sada je puno lakše nego u 11.mjesecu, jer je i Gorica bolja. Ne volim šefovati, više surađivati i dati ljudima autonomiju. Neka i pogriješe, to je također sastavni dio uspjeha.

Kako se uči o tom poslu?

- Postoje neki sportski direktori koje pratim. Trenutno pratim one koji su od manjih klubova napravili uspješne projekte. U nogometu je dobra jedna stvar, ili možda nije, to što se povijest briše. Kao u tenisu, ide nova loptica... Treba se stalno potvrđivati

Sin Ivanom također želi očevim nogometnim stopama?

- On trenira u Gorici. Zbog njega sam i dobio posao jer sam tu dolazio i čekao ga dok je trenirao. Tako sam počeo razgovore s predsjednikom Nenadom Črnkom. Drago mi je da je u sportu. Ima ambiciju i talenta, želim mu da uspije...

Hoće li imati privilegije u klubu s obzirom na to da mu je otac sportski direktor?

- Apsolutno ne. Njegova ograda još je veća i bit će mu teže. Kada izađeš na teren sve se vidi. Ne mogu te sakriti tata, mama, predsjednik ni agent...