Premda se možemo s njim složiti kada kaže da je naše ispadanje samo mala nesreća u velikoj sreći sudjelovanja na svjetskoj nogometnoj fešti, sportskog psihologa Amira Zulića ipak smo upitali o nekim aspektima poraza od Meksika. Zašto do izražaja nije došla veća ukupna vrijednost hrvatskih pojedinaca?
Meksikanci tražili svađu
– Ukupna efikasnost neke momčadi manje je od zbira pojedinačnih vrijednosti. Za koliko će biti manja, ovisi o tzv. motivacijskom i koordinacijskom gubitku. Ako uzmemo u obzir da su svi igrači bili jednako motivirani, onda gubitak leži u nedovoljnoj uigranosti.
Je li prihvatljiva izjava izbornika "moja je savjest čista, mi smo radili najbolje što znamo", kada to očito nije bilo dovoljno?
– Izbornik jest radio najbolje što je znao i čak mislim da njegova znanja nisu mala. No što čovjek više zna o nekom području, to je svjestan sve većeg prostora o kojem zna malo ili ništa.
Kakva se pouka sa psihološkog stajališta nakon svega mora izvući?
– U utakmici s Meksikom primijetio sam da su se naši upuštali u rasprave sa suparnicima još za vrijeme neodlučenog. Svaka takva rasprava, a mislim da su ih Meksikanci namjerno potencirali, mala je dekoncentracija i dodatno trošenje za naše igrače. Svaka usmjerenost na bilo što drugo osim na taktiku igre je suvišna, naročito pri nepovoljnom rezultatu. Nadalje, tu su bile i povremene rasprave među našim igračima umjesto bezrezervne podrške, a i crveni karton Rebiću pokazuje frustriranost zbog nemoći da se uspije.
Još je snažniju reakciju na nemoć iskazao Urugvajac Luis Suarez. Ugrizao je suparnika za rame.
– Radi se o neprimjerenoj reakciji koja je posljedica frustracije vlastitom nemoći. Slično je reagirao je 2006. i Zinedine Zidane udarivši glavom Matterazzija, no samo šest godina prije isti je francuski igrač sjajno reagirao protiv istih suparnika, tada u europskom finalu. Lopta je stalno išla na njega, a Talijani su ga stalno rušili, no on je bio usmjeren samo na igru, na pogodak koji su na koncu Francuzi i postigli. Šest godina poslije Zidane više nije imao takvu samokontrolu, bio je stariji i valjda je osjećao određenu nemoć.
Što to znači da igrač s kojim je izbornik donedavno igrao (Vukojević) mora Kovaču sada govoriti "vi"?
– Ne znam je li to pravilo u reprezentaciji. Moje je mišljenje da bi bilo dobro da se trener obraća svim igračima na isti način i obrnuto. Čini mi se da se i Marcelo Lipi svim igračima obraćao s "vi". Kada sam prije dosta godina radio sa skupinom odbojkaša od 16-17 godina, oni su me pitali mogu li mi se obraćati s "ti". Rekao sam im da mi se obraćaju onako kako se osjećaju ugodnije, a oni su mi se unutar 3-4 mjeseca samoinicijativno počeli obraćati s "vi". Autoritet, povjerenje, poštivanje... ne nameću se nego zaslužuju.
Alibiji u psiho terminima
Jesu li Kovač i njegovi izabranici trebali psihologa?
– Što više ignorirate psihologa, ljudi to više shvaćaju njegov značaj. Oni koji nemaju psihologa najčešće alibije traže u psihološkim terminima, govore da nisu imali samopouzdanja, da nisu kontrolirali emocije, da im je pala koncentracija, da komunikacija među igračima nije bila dobra, da nije bilo homogenosti....
A sve to upravo je problematika kojom se bave i sportski psiholozi.
>>Kovač bahato kaže da će i dalje od Modrića i Rakete raditi – Kovače
da, čuveni psiholog Amir nam je sad sve objasnio o našoj reprezentaciji i o znanju našeg izbornika... jesu li ti psiholozi pretplaćeni na izigravanje Boga ? Ah, što pričam, pa oni su puno više od njega... za njih je i On sam "najgori slučaj"...