Taj dan u zraku se osjećala neka posebna atmosfera i činilo mi se da su se među sportašima istovremeno miješali uzbuđenje i nervoza. Počinju Olimpijske igre! Svi smo danima čekali taj trenutak, bližio se odlazak na svečanost otvaranja Olimpijskih igara.
Dan je protekao nekako mirno, svi treninzi odrađeni su u prijepodnevnim terminima, a i većina sportaša uzela je slobodan dan od treninga. Što zbog samog otvaranja koje samo po sebi uzme vremena i dosta umori, što zbog toga što velikom broju već sutradan počinju prva natjecanja.
To jutro prošetala sam se pokraj Olimpijskog stadiona. Sve je bilo spremno za početak i već je od jutra bila velika gužva. Sigurnosne mjere podignute su na višu razinu nego prethodnih dana i sve je funkcioniralo besprijekorno. Naravno, uz sam stadion naišla sam i na manju skupinu prosvjednika, ne ometaju prolaznike, no pjesmom i plakatima iskazuju nezadovoljstvo zbog održavanja Olimpijskih igara u svojoj pokrajini.
Veći dio naše delegacije okupio se na ručku gdje smo dogovorili zadnje detalje oko odjeće koju ćemo nositi i oko protokola. Iako je u petak vani bilo nešto toplije, temperature su bile još uvijek debelo u minusu pa smo se mi cure okupile u ženskom apartmanu kako bismo se dogovorile što sve obući da se ne smrznemo.
Iako smo se šalile, ideje su nam se kretale od dvostrukog donjeg rublja do svega što imamo u torbama. Na Olimpijski stadion otišli smo po skupinama, redom kojim ćemo poslije izaći i na svečani defile. Mi smo izašli kao 73. država pa smo, dok smo stajali u koloni i čekali svoj red, vrijeme kratili zabavljajući se s volonterima koji su se trudili atmosferu učiniti što veselijom. Družili smo se i fotografirali svjesni da je ovo jedan od rijetkih trenutaka gdje smo svi zajedno, prije nego što se svatko okrene svojim obavezama i natjecanjima.
Iako pomalo nervozan, Natko Zrnčić Dim svoj posao vođe povorke odradio je i više nego odlično. Uz pjesmu predvodio je našu cijelu delegaciju mašući zastavom najjače što je mogao iako ga je vjetar neprestano ometao u tome.
Izuzetno je teško riječima dočarati što znači ulazak u defileu na otvaranju Olimpijskih igara. Uz svu tu pozitivnu energiju, ljude po cijelom stadionu i motivacijske govore, stvarno imaš osjećaj da ti se na nekoliko sekundi odrežu noge. Za mene je to bit Olimpijskih igara. Zajedništvo koje se osjeća u tom trenutku barem nakratko podsjeti na ono što je važno, duh olimpizma. Osjetiš ponos, a svakako se nadaš i da će tvoj uspjeh i dostignuće, kakvo god bilo, ostaviti traga na nekome i možda nekome postati inspiracija da se i on jednog dana bori za odlazak na Olimpijske igre.
Iako je svečanost otvaranja bila na otvorenom stadionu, organizatori su se pobrinuli da nam osiguraju deke i grijače kako nam ne bi bilo hladno dok čekamo najsvečaniji dio samog otvaranja, paljenje olimpijskog plamena. Najviše me se dojmilo izvođenje Lennonove pjesme “Imagine”, pri čemu je cijeli stadion utihnuo i u ritmu mahao svjetlećim bakljama šireći tako poruku mira i zajedništva cijelom svijetu.
Spektakularnim paljenjem olimpijske baklje počele su 23. Zimske olimpijske igre. Kako već tradicija nalaže, na Igrama svi sportaši razmjenjuju značkice svojih olimpijskih odbora za one drugih država pa sam pogled na moju akreditaciju otkriva šaroliko društvo značkica koje sam prikupila i podsjeća na sva nova poznanstva koja sam stekla do sada.
Po povratku u selo, svi prilično smrznuti, ali još uvijek vidno uzbuđeni, jedva smo dočekali sjesti u restoran na čaj i krenuli razmjenjivati dojmove. Jednoglasno smo se složili da je ovo bilo jedinstveno iskustvo koje ćemo još dugo prepričavati.
To je jedan od čari sporta. Drugi je tješiti ili slaviti sa drugim olimpijkama, kondoma na svakom koraku, hehe.