Šprajcom do pobjede

Nevjerojatna je površnost kojom vlada premijerka Kosor. Čovjek bi pomislio da je u tim dugim godinama bavljenja politikom naučila još nešto osim boriti se za vlastiti opstanak, ali nije. U zemlji u kojoj se već nekoliko godina doslovce po dnu grebe da bi se preživjelo i sačuvalo minimum ljudskog dostojanstva, u kojoj se svakog dana gase deseci radnih mjesta i prijeđene su već sve medijima omiljene tzv. psihološke granice trpljenja, u kojoj vlada beznađe i siromaštvo jer ne postoji ni zračak nade ni zrno optimizma da bi u nekom normalnom roku moglo išta biti bolje, Kosorova se bavi sobom i svojim odrazom u medijskom zrcalu.

Najnoviji potez, traženje sankcija za urednika HTV-ova Dnevnika Zorana Šprajca samo je još jedan dokaz u koliku neskladu sa stvarnošću živi premijerka. Nezadovoljna prilogom u kojem je dokazano da netko ne ažurira Vladine internetske stranice s kojih se i dalje smiješi bivši premijer i sadašnji zatvorenik Sanader, Kosorova je odlučila da je to tendenciozno diskreditiranje nje i cijele Vlade i – zatražila kaznu za novinara. Time je učinila upravo to za što optužuje Šprajca: posve nepotrebno diskreditirala i sebe i Vladu. Iako je u prilogu iznesena istina, iako sama po sebi težina cijele priče govori više o sramoti onoga koji plaću prima da bi vodio računa o internetskom predstavljanju hrvatske Vlade, Kosorova je u tome vidjela ni više ni manje nego urotu protiv sebe. Nisu joj smetali Dnevnici u kojima njezini posjeti rodilištima i bolnicama, na brzinu sklepanim gradilištima i nebitnim lokalnim proslavama HDZ-ovih ogranaka dobivaju nezasluženu minutažu uzimajući prostor važnijim vijestima, ne smeta joj kada ministri – koji to odavna nisu trebali biti zbog svoje neodgovornosti i upletenosti u afere – dobivaju medijski prostor da bi se “prali”, nije joj neugodno idolopoklonstvo Darka Milinovića, koji je proglašava superženom i kune se u njezinu hrabrost i sposobnost. Na pamet joj nije palo reći koju o situaciji u kojoj se hrvatski građani doista nalaze i preuzeti na sebe dio krivnje za to stanje.

Ni spomenula nije da se u gotovo 17 godina vlasti njezine stranke dogodilo potpuno društveno, moralno i financijsko rasulo u Hrvatskoj i da joj je zbog toga barem malo neugodno, da je HDZ tek pod prisilom počeo otvarati svoje ormare i vaditi iz njih kosture praveći se i danas da su tamo dospjeli mimo njihova znanja.

Ne, umjesto da se pozabavi sobom i radom svojih ljudi, na nezamisliv je način, zahtijevajući kaznu za novinara, udarila na medij koji je pokazao, u odnosu na sve drugo, samo običan šlamperaj, koji je postao zgodna novinarska “cveba”. I tako je još jednom pokazala da joj nije strano ništa, koliko god nedemokratsko i necivilizirano bilo, da se makar još malo drži za poziciju do koje je došla Sanaderovom greškom. Pokazala je da ona nije ništa drugo nego stari HDZ, bahat, opsjednut moći i opasan kad je pritjeran u kut.

No tom neurotičnom i posve nepotrebnom reakcijom Kosorova nije pokazala ništa novo. Svaka izborna kampanja – a HDZ je za razliku od oporbe već debelo u njoj – vodi se u toj stranci na isti prokušan način: pokoriti i zastrašiti medije ili se pokušati nagoditi s njima, plasirati bezbroj nebitnih informacija o aktivnostima Vlade i vodećih hadezeovaca zagušujući medijski prostor, sakriti pravo stanje, zataškati istinu, pripisivati samo sebi zasluge za ono što je dobro i posve otklanjati odgovornost za sve što je loše. Ubaci se tu još pokoja komunjara, crvenilo i slične besmislice, zaprijeti se DORH-om i USKOK-om opoziciji i – HDZ je odradio svoje.

Istina, da bi kampanja bila uspješna na HDZ-ov način potrebno je i mnogo novca i ovaj će put do crnih fondova vjerojatno biti malo teže doći, ali i s ovim čim raspolaže HDZ će se boriti do zadnjeg daha. Premijerka je svojom prijetnjom državnoj televiziji samo pokazala kako će to izgledati i u dvadesetoj godini otkako “imaju Hrvatsku”.