Srbija ispod Zagreba

Kao i manje-više sve što se dogodi “u regiji”, na “ovim prostorima”, tako je i objavljivanje nove knjige srpskoga klasika i političkoga “oca nacije” Dobrice Ćosića postalo i ovdašnja vijest. Isto se zbilo i s najnovijom haaškom pokajničkom pričom Radovana Karadžića. U najnovijoj knjizi devedesetogodišnji akademik, rezimirajući nacionalne rezultate posljednjega stoljeća, konstatira da je “jedina srpska ratna pobjeda Republika Srpska”. Istovremeno, glavni ratni akter njezina stvaranja, Karadž­ić se, skrušenošću svetog Pavla, kaje za zlo koje je pri tome mnogima naneseno, no ne dovodeći, kao ni Ćosić, ni u kakvu sumnju tu RS. U moralnu, pogotovo.

Da Ćosić i Karadžić pričaju svoje postfestum priče, razumljivo je. Premda je svojedobno ustvrdio da u srpskoj historiji laž ima istu važnost kao i bitke, Ćosić je glede “bosanske priče”, kada se gledaju njezine političke i teritorijalne posljedice, uvelike u pravu. Ratnim zauzimanjem gotovo cijele Bosne i Hercegovine, a poratnim dobivanjem međunarnodnog prava na njezinu polovicu, Srbi su prvi put u povijesti i formalno prešli Drinu, tj. dobili drugu srpsku državu zapadnije nego je Srbija ikad bila. Ćosić to kao netko tko je “literarno ovladao istorijom” sigurno zna. On zna što povijesno znači proboj Srbije tako daleko na zapad. No znaju li naši politički stratezi što to dugoročno znači?

Političko-pravna tvorevina nastala srpskom agresijom u BiH, čije značenje Ćosić sasvim sigurno zna, u Hrvatskoj, pa čak i u samoj BiH, nije shvaćena dovoljno ozbiljno. Činjenica da se ta tvorevina za vedrijih dana može vidjeti s vrha Zagrebačke katedrale, našim političarima kao da i nije osobito važna. Kod nas se već sasvim uobičajilo da se i ime te etnički jednorodne srpske polovice piše i izgovara imenom pod kojim je nastala! Kao da je riječ o nekoj državi nastaloj demokratskom voljom, a ne ratom i genocidom! Već bi samo poštovanje te činjenice zahtijevalo obzir i malo više uviđavnosti, a bolji odgoj da se taj nesretni dio Bosne ne zove imenom koje su mu dali agresori. Umjesto da se baren tako ignorira, ta se tvorevina još i politički legitimira!

Predsjednik Ivo Josipović ode u Banju Luku i srdačno se zdravi s Miloradom Dodikom. Šef te tzv. RS obeća mu i vraćanje Hrvata u svoju „prokletu avliju“, a Josipović pokupi međunarodne bodove za “regionalnu politiku” i vrati se u Zagreb! I tko se od njegova prošlogodišnjeg posjeta Banjoj Luci do danas vratio tamo gdje je nekoć živio!? Ustavna briga za Hrvate u BiH ostaje na Dodikovim obećanjima – “ne budi bez brige”. Dodik je čak i objavio da mu je Josipović čestitao godišnjicu stvaranja njegove genocidne republike. Doduše, Josipović je to demantirao, ali ne osobito uvjerljivo. No banjolučki nadbiskup Franjo Komarica nije imao potrebe čak ništa ni demantirati. Slikan je kako prima Dodikovo odlikovanje tijekom spomenute godišnjice. Mašala, rekli bi u Bosni. Umjesto da uime svojih ubijenih i protjeranih vjernika prezrivo odbije bilo kakvo sudjelovanje na Dodikovu skupu, Komarica ozaren prima njegovo odlikovanje! Kada se tako ponašaju politički i duhovni vođe, onda narod može samo zbunjeno gledati.

S realnošću druge srpske države na Uni, na osamdesetak kilometara od Zagreba. Dobrica Ćosić može zadovoljan umrijeti. Doduše, Srbi su izgubili Kosovo, ali su nakon 1945. i dobitka cijele Vojvodine, pedesetak godina poslije, dobitkom polovice BiH, dospjeli tamo gdje nikad nisu bili. Radovan Karadžić može danas žaliti zbog svojedobnih bosanskih događanja i glumiti mirotvorca. Njegova je ideja barem polovično ostvarena pa mu je kao “srpskom mučeniku” i Haag samo sveto trpljenje za “nebesku Srbiju”. Karadžićevo će ime, kao i Ćosićevo, sigurno ući u srpsku povijest. Ona neće biti osobito časna, ali će sigurno biti ocjenjivana i kao nacionalno probitačna i uspješna. Pogotovo zato što Srbija nikada nije bila tako daleko na Zapadu, tako blizu Zagrebu.