Srbija susjed kao i svaki

Mi kao da imamo neki kompleks Srbije pa se stalno bojimo da ne napravimo korak previše. Što nas briga za to? Nama Srbija mora biti kao svaka druga susjedna zemlja, rekao je to ovih dana predsjednik Ivo Josipović u razgovoru za novi hrvatski politički tjednik Forum.

Sa Srbijom kao sa svakim drugim susjedom? Je li to danas i u nekoj bližoj budućnosti moguće sa zemljom s kojom nas mnogo toga povezuje, ali još više toga razdvaja iako je od završetka rata prošlo 16 godina, a desetljeće od pada režima Slobodana Miloševića. Boris Tadić, predstavnik uljuđenijeg dijela srpske politike, predsjednik koji je pobijedio radikala Tomu Nikolića, svojim izjavama i ne odudara od onoga što iz Srbije slušamo dvadeset godina, govori pažljivo kao da se boji da se Srbi ne probude iz sna u kojem nikako da doznaju što se odigralo pri raspadu bivše države. Unatoč tehnologiji koja vijesti nosi svuda, Srbi još nisu doznali tko je to napadao i razorio Vukovar, pa mnogi misle da je na Ovčari bio masakr Srba, a da je Srbija vodila samo oslobodilačke ratove. Nažalost, tamo je i danas malo ljudi spremnih vidjeti, poput književnika Vladimira Arsenijevića koji je ovih dana objavio priču o svom susretu s Momom Kaporom 1995. godine. Kapor, nekadašnji ljubimac zagrebačke publike, ovako je rezimirao slučaj Vukovar svom kolegi Arsenijeviću koji je o tome upravo objavio roman. Kaže tako Kapor: “Pazi, pazi, naivno je da misliš da je ono tamo bio neki ne znam kakav barok, razumeš! Jer, to je bio najobičniji provincijski barok, praktično – ništa!” Arsenijević je ostao zapanjen. “Pomislio sam na sve one poginule i ranjene, na sve čiji su domovi uništeni, čije su porodice prepolovljene, voljeni osakaćeni ili mrtvi, na svu tu strašnu gomilu ljudske patnje koju je za mene tada predstavljao – Vukovar.”

Na takav dijalog kao da i danas često nalikuju hrvatsko-srpski razgovori, a ovih dana kao da Srbiji služimo kao utješna nagrada nakon što je jasno da bi im netko morao reći da Kosova više nema u toj državi i da su i sami do toga doveli. Pa se zabavljamo optužnicama koje su napisali vojni tužitelji vojske koje više nema, na temelju nezakonitih dokaza, a i s ove strane to je dobrodošla predizborna priča za dizanje naboja. Tadić svako malo iznevjeri dobronamjernost svog hrvatskog kolege, svaki čas je duboko iznenađen i uvrijeđen, pa ne dođe u Hrvatsku kad ga zovu, još od inauguracije Ive Josipovića. Ali ga zato eto u Jadovnom, odajući počast srpskim žrtvama ustaških zločinaca. Ante Gotovina mora biti osuđen, Oluja je zločin koji se ne smije zaboraviti, a na sjeveru Kosova napadnut je goloruki narod. Tadićevi biseri možda jesu smišljeni u svrhu bildanja popularnosti u Srbiji, ali nakon takvog niza postaje upitno ima li tu ipak nekog plana kako bi se uloga Srbije prikazala u boljem svjetlu, kako bi se prošlost prikazala drugačijom i osigurao bolji međunarodni položaj zemlje koja je upravo dobila status kandidata za EU. Tu je i Tadićevo prijateljstvo s Miloradom Dodikom, liderom Republike Srpske koji svako malo najavljuje referendum za odcjepljenje, čime bi teško mahao bez podrške Beograda. Jedina zemlja u kojoj je srpska agresija uspjela, zauzela i zadržala 49 posto teritorija, ni danas, rastrgana na komade, ne može funkcionirati, a na tu živu ranu dolaze još Dodikovi ispadi. Zbog mnogih razloga, zapravo, ni uljuđeno lice Srbije ne treba dobiti nezasluženo povjerenje, pomirenje i oprost. Puno toga trebalo bi još urediti i razriješiti prije poljubaca pomirenja, od pitanja manipulacije prečanskim Srbima, na što je, kako piše Slaven Letica, upozoravala i srbijanska liderica Helsinškog odbora Sonja Biserko, do pitanja suđenja srbijanskim ratnim zločincima u Beogradu, zapovjednicima logora u Srbiji, primjerice.

Josipović takva pitanja ostavlja iza zatvorenih vrata, a za javnost smo, eto, susjedi kao svaki drugi. No, možda je u svakom odnosu najbolje – nešto otvorenije, bez pretjerane velikodušnosti.