Srebro nije zlato

Prije Svjetskog rukometnog prvenstva bilo je gotovo samorazumljivim da će rukometaše, budu li prvaci, primiti predsjednik Vlade. Nakon što nisu postali prvacima, opet je bilo za očekivati da će premijer Ivo Sanader za njih prirediti primanje. Em su dečki zaista odlični, em ih vodi njegov stranački kolega, em se ljude, nakon što se nepotrebno izgubilo od Francuza, uvjerava u nevjerojatno, tj. da je „srebro kao zlato“! E, pa nije, premda su hrvatski igrači doista zlatni, i sigurno zaslužuju svjetsko zlato. Ali srebro ipak nije zlato, ma koliko nas uvjeravali u to. Pa i s premijerova primanja.

Poznato je da se političari vole slikati s uspješnima. Nekako posebno sa sportašima. A rukometaši su neosporno uspješni. Vjerojatno su u nekoliko posljednjih godina mogli biti i uspješnijima – ali su nedvojbeno uspješni. Ako su političari neuspješni, onda valjda misle da im uspjesi sportaša nadomještaju manjak vlastita uspjeha. Ako su pak nešto polučili i slove kao uspješni, onda vjerojatno misle da će im nazočnost sportskih zvijezda još povećati imidž vlastite uspješnosti.

Da su rukometaši postali prvacima svijeta, primanje u Vladi vjerojatno bi bilo raskošnije i unatoč nedavno službeno priznatoj krizi. Da su osvojili zlato, kao što je navijački puk ipak očekivao, i Vlada bi imala nacionalni popust na glamuroznije primanje. No, kako je nacija nekako u dubini ipak pomalo razočarna, i Vlada se, čini se, malo sustezala glede primanja, pribojavajući se mogućih prigovora dijela puka koji je već socijalno uskraćen, a sada mu je izmaklo i žuđeno oduševljenje.

Da su rukometaši postali svjetskim prvacima, tko bi u Hrvatskoj barem još ovaj tjedan mislio na recesiju, na posljedice zdravstvene reforme, na to što vlast smjera s poljoprivrednim zemljištem, dokle će zanovijetati Slovenci, hoćemo li raspašoj-prodajom nekretnina na koncu strancima prodati i samu državu... Samo da je taj Červar uspio, sve bi bilo drukčije. A mogao je da je od svoga stranačkog šefa preuzeo malo nedodirljivosti i stege. Uz taj manjak, Červar je u promijenjenom psihološkom i političkom ozračju i okružju ostao trener-patriot. Nije se kao stranački mu šef uspio „emancipirati od nacije“.

Červar je ostao tamo gdje je još bio u Portugalu. Nije naciju zamijenio za emancipaciju. Da je proveo tu transformaciju, da je prihvatio da smo „društvo znanja“ i da se pomnije bavio strukom, tj. rukometom, a ne politikom, s pravom bi se pjevalo: „Neka pati koga smeta/ Hrvatska je prvak svijeta“. Ovako, možemo si samo lažno laskati, utvarati da je to tako. A jednako je istina kao da je „srebro kao zlato“.

Pjesma svašta trpi, pa i to da i nije istinita. Još se od Svjetskog nogometnog prvenstva u Francuskoj pjeva „Hrvatska je prvak svijeta“. Ali se glede pjesama ipak nešto mijenja. Nogometaška je himna tada bila „Djevojka sa sela“, a Severina neslužbena maskota „Ćirinih sinova“. „Červarovi kauboji“ ostali su odjevnim detaljem – šeširom – u istom miljeu, ali su s oživljenom „Morskom vilom“ bitno podigli glazbenu, odnosno estetsku i kulturološku razinu iz 1998. Već gotovo zaboravljena „Morska vila“, jednako zdušno pjevana i u Splitu i u Zagrebu, vjerojatno je više pridonijela zbližavanju hrvatskog Sjevera i Juga nego svi političari i njihovi govori. Rukometaši su ujedinili Hrvatsku.

Najprije u iščekivanju, potom u neizvjesnosti, užitku i u ponosu. A na koncu i u uskraćenom općem oduševljenju. Červar je imao vrhunske igrače. I sebe, koji je očito prestao biti nekadašnjim autoritetom i liderom. A i u sportu i u politci ništa bez spoja klase, autoriteta i liderstva. Samo njihov savršeni spoj donosi vrhunske rezultate. To je savršenstvo u hrvatskom rukometu nekoć postojalo. U hrvatskoj politici valjda nikada. Bilo bi turobno da nam i rukomet postane (kao) politika.