Odbor za vanjske poslove Europskoga parlamenta raspravljat će večeras o pedeset odborničkih amandmana na prijedlog Rezolucije o napretku Hrvatske, koji je sastavio EP-ov izvjestitelj Hannes Swoboda. Među njima je jedan neobičan, o kojemu smo izvijestili u četvrtak u Večernjakovu internetskome izdanju:
“Europski parlament upozorava na činjenicu da je izvorni srpsko-hrvatski jezik sada rascijepljen na niz službenih jezika u nekim mogućim kandidatskim zemljama toga područja; ističe da trošak prevođenja ima znatan utjecaj na proračun europskih ustanova; poziva Europsku komisiju da s hrvatskim vlastima prije pristupa pronađe prikladno rješenje glede hrvatskoga jezika koje ne bi spriječilo kasnije zaključivanje sveobuhvatnoga sporazuma o jeziku s BiH, CG i Srbijom kada te zemlje jednom postanu članice EU.”
Neobičan je, prvo, stoga što su ga podnijele zastupnice Zelenih, Njemica Franziska Katharina Brantner i Nizozemka Marije Cornelissen. Zeleni se, naime, ne zalažu za očuvanje samo biološke nego i jezične raznolikosti, a nije im pritom novac uvijek prvi na pameti.
Neobičan je i stoga što ga se može shvatiti protivnim europskome zakonodavstvu, prema kojemu je službeni jezik zemlje članice istovremeno i službeni jezik Europske unije te radni jezik europskih ustanova. Propisala to je prva uredba Vijeća Europskih zajednica (danas Vijeća EU), prihvaćena još 15. travnja 1958.
Na stranu to što su dvije zastupnice očito loše obaviještene, pa misle da je nekada postojao “izvorni srpsko-hrvatski”, a ne znaju da je to bio hibridni jezični standard, koji k tome nije ni bio do kraja jednoznačno standardiziran. Tako je i u Jugoslaviji postojala različita hrvatska i srpska znanstvena, pravna i ina terminologija.
Slične zamisli padaju i drugima na pamet. Pokazao je to članak o prevođenju u europskim ustanovama, koji je u travnju 2008. objavio The Bulletin, bruxelleski tjednik na engleskome. Novinar Julian Hale je, na temelju razgovora koje je vodio u europskim ustanovama, također predložio da se nakon ulaska Hrvatske, umjesto hrvatskoga, zbog budućih ušteda uvede srpsko-hrvatski. Tjedan dana kasnije list je objavio moje pismo, u kojemu sam dao “još nekoliko prijedloga kako bi se, sužavajući jezičnu raznolikost EU, moglo uštedjeti”:
– Sljedeći očiti hibrid, jer dva se jezika ne razlikuju mnogo više nego hrvatski i srpski, bio bi češko-slovački, a kasnije i bugarsko-makedonski, odnosno, da budemo politički korektni, bugarsko-fajromski. No, ne bi li stare zemlje članice dale primjer? Dansko-švedski trebao bi biti prvi. A, budimo otvoreni, nije li glupo bacati novac na prevođenje i na njemački, i na nizozemski, kada se umjesto obaju može uvesti Plattdeutsch? Estonsko-finski bio bi možda malo nategnutiji, ali vrijedi pokušati – napisao sam, da bi u sljedećemu broju prof. Aubrey Silberston, čije gospodarske raščlambe u Bruxellesu mnogi čitaju, napisao da sam “na zabavan način pokazao u kakvo bi se osinje gnijezdo dirnulo prijedlogom o uvođenju srpsko-hrvatskoga hibrida”.
Već danas, s 23 službena jezika, postoji 506 mogućih kombinacija, koje se rijetko kada sve istovremeno koristi, posebice kod konferencijskoga prevođenja – kako zbog proračunskih ograničenja, tako i stoga što za to često nema potrebe. Sporazum koji zelene zastupnice spominju možda bi bio na tome tragu: da se, na primjer, ne prevodi razumljiv govor s crnogorskoga na hrvatski, a da se spise prevedene na hrvatski – jer Hrvatska će, kada sljedeća zemlja iz područja uđe u EU, biti već nekoliko godina punopravna članica – ne prevodi iznova s izvornika na bosanski ili srpski, nego da ih se na njih s hrvatskoga samo prelektorira. Takav “tehnički” sporazum niti bi bio protuzakonit, niti Hrvatskoj sporan.
Opet ista priča Srbi nikako da se pomire da mi s njima ne želimo dijeliti ni državu ni jezik. Samo kratki period u povijesti su nas prisili močnici da smo s njima u bradstvu i jednistvu. Dragi moji Srbi u Srbiji se govori srpski u Hrvatskoj hrvatski...gotovo je sa \"prisilnim brakom\"