Staklena cipelica na hladnoći Adventa

Početkom mjeseca lipnja, negdje oko deset sati ujutro, Varja Šurmin ušla je u kadrovsku službu fakulteta na kojem je radila devetnaest godina, četiri mjeseca i tri dana. U njezinoj su se radnoj knjižici izmjenjivali ugodni trenuci obojeni podrškom starijih profesora s dugim mjesecima začinjenim osporavanjima generacijskih kolega.

Usprkos svemu, četrdesetogodišnja profesorica komparativne književnosti  koja je pred seminaristima priznavala da joj najozbiljnije poteškoće predstavlja izdvajanje glavnoga lika romana  imala je puno razloga za zadovoljstvo. Potpisivala je najznačajniju stručnu biblioteku u zemlji, predsjedavala uglednim književnim nagradama, gostovala na europskim sveučilištima i bila omiljena među studentima. Oslovljavala ih je imenima.

Pogađala je štiva i književna razdoblja koja najbolje odgovaraju mladenačkom poimanju ljubavi. Uspijevala je u pravom trenutku upozoriti na naslov koji će obaviti terapeutsku funkciju na ciljanom pacijentu. Satima bi nas uvjeravala da nijedna životna situacija ne može biti toliko loša da iz nje, uspijemo li je pretvoriti u priču, ne bismo izašli kao pobjedinici. Razmišljanja je oprimjeravala sličicama vlastitoga života. Nije se bojala razotkrivanja. Ponavljala je da je iskrenost jedino pravo utočište pisca i strasnoga čitatelja. Čudila se kritičarima koji to nisu uspijevali razumjeti. Govorila je o svemu što joj se događa, čega se boji i što priželjkuje.

Danas, dok gledam Varjinu fotografiju  tiskanu na pretposljednjoj stranici kataloga najvećeg europskoga sajma knjiga  jasno mi je da nikada prije i nikada poslije nisam susrela osobu koja je u svemu vidjela povezanost i koja je bez imalo nelagode zastajala pred pročeljima gradskih nastambi i zamišljala lica stanara skrivenih iza zidova.

I postaje mi jasnije zbog čega nas je podsjećala na djevojčicu koja krajem listopada piše pismo Djedu Mrazu i u jednom trenutku, obuzeta strahom za zdravlje njegovih sobova, zaboravlja spomenuti svoje želje. Želim je vidjeti, posjetiti salu u kojoj će biti predstavljen medijski najprisutniji naslov Frankfurtskoga sajma. Bojim se da me poslije dvije i po godine neće prepoznati.

Varja je, u svojim lošijim danima, znala reći kako se osjeća kao bolesnica koja prelijeva našu energiju u svoje tijelo i pomlađuje zasićene stanice. Slutili smo da takva osoba mora pisati i nešto što ne pripada stranicama znanstvenih časopisa. Šest mjeseci prije ulaska u kadrovsku službu, na konzultacije, održavane ponedjeljkom, donijela mi je rukopis svoga nedovršenog romana. "Ti si duplo mlađa, voljela bih kada bi ovo pročitala i iskreno kazala što misliš. Da vidim ima li smisla uopće dovršavati", izgovorila je bojažljivo. "I ostale su cure duplo mlađe", pomislila sam. "Ali sam za čitanje odabrana ja." Polaskala sam samoj sebi i navukla čarobne čizmice kojima sam toga dana letjela po gradu.

Bio je to roman pisan iz muške perspektive. O piscu koji luta svijetom. Zavodi pjevačice lokalnih noćnih klubova, pomoćnice u frizerskim salonima, prodavačice slatkiša, aranžerke nadgrobnih cvjetnih buketića, švelje u skromnim buticima, vozačice ranojutarnjih prigradskih tramvaja. Ni s jednom priču ne dovršava do kraja. Čim obeća ponovljeni sastanak, zagleda se u drugu. Sve što mu se događa unosi u dnevnik. Kroz život prolazi kao sakupljač građe. A žene koje on drži u naručju i čije priče sluša ne vide da se iznad njihovih glava piše tekst koje one nikada neće uspjeti pročitati. I njegova krađa tuđih života traje sve do trenutka dok ne upozna spisateljicu u koju se doista zaljubljuje. Iz svoje zaslijepljenosti ne primjećuje da je došlo do promjene uloga. Kad ona nenadano, sa svojim bilješkama, odseli u drugi grad i promijeni broj mobitela, pisac spaljuje dnevnik.

Iz rukopisa se jasno prepoznavala Varjina misao o potrebi zasluživanja priče. Imperativna forma "Priču treba zaslužiti!" bila je najčešće spominjana rečenica svih njezinih predavanja. Ali Varja je bila uvjerena kako njezina teorija nije dovoljno glasna i da ne uspijeva stići do njezinih kolega.

Svidio mi se rukopis ispisan na stotinjak stranica. Sljedećeg ponedjeljka nije bila spremna za razgovor. "Drugi put ćemo, hvala ti što si ga tako brzo savladala", rekla je i pokazala mi roman koji bi svakako trebalo pročitati. "Pisac nakon petnaest godina dolazi u Zagreb, prezentitra novu knjigu", dodala je. "U knjižari Magis, na Trgu, u petak navečer, ako nemaš ništa zanimljivije, dođi."

Svoje je sutrašnje predavanje posvetila temi "Književnost, egzil, angažman, uspjeh". Pisac na čiji sam novi roman upozorena dan prije, spominjan je u središnjem dijelu. Početkom rata napustio je domovinu, ogradio se od nacionalne politike i inozemnim novinarima darovao dobro plaćene procjene o podijeljenoj krivnji. "Je li u svoj kovčeg spremio i plakete državnih nagrada za književnost i primjerke romana objavljenih u najčitanijoj proznoj biblioteci, pitanje je na koje će jednom odgovoriti autorovi biografi", rekla je Varja prije nego što je prešla na priču o spisateljici koja je odabrala isti put.

Ulomke njegovih intervjua prenosile su naše dnevne novine. I njima dodavali svoj urednički komentar. O njegovim musilovskim romanima, objavljivanima u Berlinu, pisali su samo rijetki kritičari. Konačne ocjene bile su daleko suzdržanije od analiza koje su neskriveno uvjeravale u blistavost stila i zanimljivost pripovijedne tehnike koja se opire klasičnom načinu razvijanja priče.

Dan piščeva dolaska u grad u kojem je prohodao i objavio prve priče zabilježila je lokalna televizijska kuća. Na promociju romana pristigli su autorova sestra, dvojica bivših susjeda, vođa socijalističke stranke i nekoliko studenata predvođenih Varjom. Poslije mucavog izlaganja kritičara koji je bio siguran da prisutni nemaju uvid u autorovo pismo, Varja je podigla ruku i zamolila za riječ. Naglasavši kako osjeća potrebu još nešto dodati interpretaciji mladoga kolege, u samo nekoliko minuta uspjela je opisati strukturu romana i razjasniti ukorijenjenost u srednjoeuropsku tradiciju. Pisac ju je promatrao s udivljenjem. Ustao je i poljubio joj ruku.

"Nema veće izdaje od izdaje literature", bila je rečenica koju je izgovorila prišavši nam nekoliko trenutaka poslije. Pocrvenjela je. Kao da se opravdava zbog kršenja promotivnoga protokoka. Ili joj je samo bilo neugodno što nam nije ponovila poziv za obećanu kavu u obližnjem kafiću?
Kimnuli smo joj u znak podrške, poželjeli sretne blagdane i izašli na glavni trg. Mirisalo je vremenom Adventa. Ispod visoke jelke okićene licitarskim srcima ukazala se čarolija. Bakrena kočija i Varjino ime na mjestu registracijske oznake. U ruci sam držala knjigu s autorovom posvetom.

Nakon što sam pročitala roman koji u dvije istovremene radnje prati ljubavne priče muškaraca srednjih godina  uglednog stomatologa i njegove žene te pisca čije će se ime naći u svim svjetskim leksikonima i njegove ljubavnice  upitala sam se koja je od dviju žena zaslužila mjesto u tiskanoj posveti. Brojne su rečenice podsjećale na misli koje nam je Varja prenosila. Bila sam sigurna da su se Varja i pisac na promociji prvi put vidjeli i upoznali. Uostalom, da je bilo drukčije, Varja bi to već rekla.
           
I kad poslije šest mjeseci na vratima kabineta bude izvješena obavijest da nakon 15. lipnja ispite preuzima profesor s drugog odsjeka, Varjin iznenadni odlazak doživjet ćemo kao izdaju. U studentskom kafiću njezini će seminaristi popiti zajedničku kavu i svoju omiljenu profesoricu ispratiti u zaborav. Sljedeća dva mjeseca svakodnevno ću listati Varjina predavanja i sprečavati se u nakani da ih prepustim vatri, da to učinim na isti način na koji je junak njezina romana plamenu darovao svoj dnevnik. Poželjet ću spaliti i preslik njezina nedovršena teksta, o kojemu nikada nije htjela razgovarati. Je li ga uopće i dovršila, nisam saznala.

Studenti su prepričavali da se teško razboljela i da je na liječenju u inozemstvu, tajnica je na naše upite odmahivala glavom, profesori nisu bili spremni razgovarati o bivšoj kolegici. Ja sam se uzaludno nadala da će mi se javiti. 

Tek u kasnu jesen tjednik obojen žutilom donio je fotografiju nacionalnoga pisca proslavljenog na njemačkom književnom tržištu. Pogled nasmiješenoga muškarca obogaćivala je informacija o ljubavnoj vezi s Varjom Šurmin, znanstvenicom koja je zbog njega napustila mjesto na najstarijem sveučilištu. Možda je ipak postala junakinja zaslužena pričom, rekla sam kolegicama na prvoj kavi počekom novog semestra. "Doći će ona, nenadano, kao što je i otišla", dodala je jedna od Varjinih bivših studentica. Ali prije toga sam došla ja k njoj. Dvije i po godine poslije Varjine obavijesti o odlasku, otputovala sam sestri u Frankfurt. Da bih obogatila literaturu za izradu diplomskog rada "Objektivnost književne povijesti". Učinila sam to baš u vrijeme Sajma.

 Desetak minuta prije početka predstavljanja romana ušla sam u prepunu dvoranu i sjela na jedinu praznu stolicu, prvu u četvrtom redu. Varja je prošla pokraj mene i prišla nastupnom stolu. Nekoliko trenutaka poslije ušli su pisac iz Magisa i njegov urednik. Zbunilo me urednikovo obraćanje i "sažimanje fabule u nekoliko riječi". Prvo sam pomislila da više ne razumijem jezik na kojem sam razgovarala s očevom majkom, a zatim da sam se prebacila u vrijeme u kojem je Varja govorila o zasluživanju priča. Roman "Berlinski prozor" govorio je o piscu koji luta metropolama, ljubi frizerke, vozačice tramvaja, gardobijerke. Krade tuđe živote da bi osigurao građu za tekst.

U trenutku kad upoznaje spisateljicu istog pogleda na književnost, on postaje žrtva. Sve dovodi do spaljivanja njegova dnevnika, ali taj dnevnik nastaje živjeti u prozi spisateljice. Njegovi likovi su, zajedno s njim koji ih je osigurao, preselili među likove "njezina" teksta. Kad je urednik završio sa svojim prepričavanjem, ustala sam. Samo da bih privukla Varjinu pažnju. Pogledala je u mene i mahnula. Nakon toga se pojavila u ulozi kritičara. "Kako ova žena govori", rekao je glas iza mene. "Kao da priča vlastiti život", odgovorio joj je mladi fotograf i stisnuo prekidač aparata. Pisac je poslije zahvalio i izustio samo jednu rečenicu: "Znam da je ovo veliki roman".

Novinari su mu pritrčali, obožavateljice su donosile knjige na potpis. Na trećoj stranici "Berlinskog prozora" stajalo je Varjino ime u dativu.
Kada sam joj prišla pitanjem "Nije li to izdaja?", bila je oslonjena na zid. Zagrlila me i poljubila. "Draga moja, oprostite mi. Izdaja je. Sebe same, priznajem. Međutim, to nije izdaja literature. A to je daleko važnije. I sama znaš da me nitko nije slušao dok sam nepogrešivo osjećala iza kojeg teksta stoji život u prstima, a iza kojeg netalentirana muka karijerizma.

"Zašto ste svoje prepustili njemu?" Okrenula sam se prema piscu, još uvijek okruženom kritičarima i čitateljima. "Misao o zasluživanju u javnost će doći pod njegovim, a ne mojim imenom. Da sam se pojavila ja, bio bi to samo osrednji tekst dokazane znanstvenice, nešto nepotrebno. Znaš i sama."
Jasno je da sam znala. Znala sam, uostalom, da ga je ona i dovršila. Prelijevanje likova uklapalo se u njezinu teoriju o nemogućnosti određivanja glavnoga junaka. Ispričala sam joj kako smo se osjećali poslije njezina odlaska, kako smo popili oproštajnu kavu i obećali zaborav. Počeli su joj prilaziti poznanici. "Ona bi radije bila sa mnom", pomislila sam i prošaptala "Profesorice, morala bih ići". Varjina rečenica "Za nekoliko dana dolazim u Zagreb" bila je izgovorena uz oproštajni poljubac, i na njemačkom.

Odlazeći sa Sajma, upitala sam se "Jesam li dobro razumjela? Što je rekla  dolazim ili vraćam se?" Nekoliko koraka ispred mene pojavila se slika: Na velikoj hladnoći pucaju stakla. Trg miriše vremenom Adventa. Autorica rečenice "Nijedna životna situacija ne može biti toliko loša da iz nje, uspijemo li je pretvoriti u priču, ne bismo izašli kao pobjednici", trči u kostimu Pepeljuge. A zvona s Kaptola najavljuju ponoć.