Stara hrvatska paradigma

Da premijer Ivo Sanader, ne želeći stvarati dojam izvanrednog stanja u zemlji, nije otputovao u Izrael, možda ne bismo ni znali da je Hrvatska “razvila novu paradigmu patriotizma“! Čim se to pročulo, u novinskim je osvrtima premijerovo slovo o “novoj paradigmi patriotizma“ dobilo malo pa ne status njegova nekadašnjeg “Hristos se rodi”!

Premijer se u Izraelu pohvalio da u tom hrvatskom patriotizmu sudjeluju svi građani Hrvatske, neovisno o etničkom podrijetlu, vjerskoj pripadnosti ili političkim uvjerenjima. Lijepo je to čuti. Tako bi trebalo i biti. Samo, je li tako? Možda bi malo trebalo otići u Vukovar, Glinu, Udbinu, u okolicu Knina.., pa vidjeti postoji li i ondje taj novi hrvatski patriotizam?

Ne samo što ga nikada nije ni bilo, nego ga nema možda i zbog toga što se u Hrvatskoj u posljednjih dvadesetak godina domoljublje htjelo suziti na rodoljublje, svesti na nonsens da Hrvatom može biti samo “rođeni Hrvat“, tj. da je jedino hrvatstvo etničko hrvatstvo. Ali, politički majmuni kakvih uvijek ima, ni tada nisu uspjeli svesti nacionalno na etničko, hrvatstvo određivati podrijetlom.

Zar je u za Hrvatsku povijesno odsudno vrijeme bilo većeg hrvatskog patriotizma od patriotizma Dražena Petrovića? Jesu li svi oni pjevači i pjevačice koji su s onoliko emocija i domoljubnog žara pjevali “Moja domovina“ bili i “čisti Hrvati“?

Hrvatstvo nikada nije bilo ekskluzivno etničko. Jesu li Pavao Ritter Vitezović, Dimitrije Demeter, Stanko Vraz, Vatroslav Lisinski, Petar Preradović, Vladko Maček, Ivan Mertz.., zbog svoga etničkog podrijetla, manji Hrvati od rodom Hrvata? Hrvatstvo nikada nije bilo etnički određeno niti time ograničeno. Dakle, u Izraelu nije promovirana nikakva „nova paradigma hrvatskog patriotizma“! To je stara hrvatska paradigma.