Stari hrvatski sindrom

Usprkos nekim pričama da možda i neće doći u Umag ako mu sve ne bude po volji, predsjednik Stjepan Mesić ipak će gledati tenis u Umagu. Da bi mu društvo mogao biti srbijanski predsjednik Boris Tadić, baš se i nije puno pričalo. Valjda se očekivalo da će Tadić ipak doći.

Ali srbijanski predsjednik nije prihvatio poziv predsjednika Mesića uz protokolarnu ispriku svojega kabineta o “prije preuzetim obvezama” koje ga sprečavaju da pogleda finale ATP-a u Umagu. Nakon te formalne birokratske isprike, o Tadićevu bi se nedolasku u Istru moglo više govoriti nego što se nekoć govorilo o mogućem dolasku. Još bi se više moglo govoriti o potrebi da ga se u Hrvatsku poziva.

Zašto je Boris Tadić propustio umaški teniski finale, mogućnost da uživa u tartufima, da skoči do Motovuna ili da razgleda Brijune, da možda sretne Radu Šerbedžiju? Moguće je da se srbijanski predsjednik naljutio što je Hrvatska priznala Kosovo, pa se još nije odljutio.

Kao da je to učinila jedino Hrvatska! Ali ono što je svim državama Tadić tada zamjerio, izgleda, samo Hrvatskoj nije oprostio. Kad su te države priznale Kosovo, Srbija je iz njih, kao znak ljutnje i protesta, povukla svoje ambasadore. Pa i iz Hrvatske. Kad se ljutnja stišala, u sve zemlje koje su Kosovo priznale ambasadori su vraćeni – ali ne i u Hrvatsku! Nedolazak Borisa Tadića u Umag vjerojatno je nastavak te ljutnje. Možda ga je predsjednik Mesić pozivom da mu čini društvo u Umagu želio odobrovoljiti.

Ako se ostave po strani politički motivi koje nameće “regionalna suradnja”, koja je prihvaćena kao politički postulat hrvatske politike, je li moguće da postoje i neki drugi motivi što hrvatska politika, ali i ne samo politika, pridaje toliku važnost tome što o nečemu hrvatskom misle u Srbiji? Kada je hrvatska politika oklijevala, važući kada priznati Kosovo, jadikovalo se “što će reći Srbija”.

Hrvatsko krzmanje nije spriječilo srpski revolt i razbijanje hrvatskog veleposlanstva. Srpski je ambasador povučen iz Zagreba i još se nije vratio. Boris Tadić pozvan je u goste, ali je poziv zapravo odbio. Kad su bili srpski izbori, hrvatski su ih mediji pratili kao da su hrvatski, kao da smo još uvijek u istoj državi. Taj je sindrom bivše države, kao valjda nešto dublje i podsvjesno, prisutan i izvan politike.

Netom nakon što je umro Boris Dvornik, odmah smo po novinama i televizijama bili zatrpani zašećerenim pričama Bate Živojinovića o Dvorniku. Jako je bilo važno što on misli o pokojnom hrvatskom kolegi! To je bilo važnije od toga što je taj isti Živojinović godinama bio maskota partije Slobodana Miloševića i bukač njegove politike! Kao što je i činjenica da je Miloševićev adlatus Ivica Dačić postao ministrom u Tadićevoj vladi ostala u pozadini.

Miloševićev je adlatus ostao u divovskoj sjeni “proeuropski orijentiranog” Borisa Tadića čijoj su takvoj atribuciji i dimenziji uvelike pomogli, a potom je i promovirali, i hrvatski mediji. U nekim našim krugovima, napose u politici i u kulturi, kao da se ne može bez Srbije! I nakon što su miloševićevci “razbucali Jugoslaviju”, a njegovi “čizmaši” pohrlili isto učiniti i s Hrvatskom, u nekoj zaboravnoj i na to ne odveć osjetljivoj Hrvatskoj Srbija se gotovo u svemu drži referentnom za Hrvatsku!

Osobito “proeuropska Srbija” Borisa Tadića.
Predsjednik Mesić pozove Tadića u goste, a on “europski” zahvali i ne dođe. Bi li naš predsjednik ili premijer odbili doći da ih je Tadić, recimo, pozvao da zajedno s njim gledaju konjičke utrke na beogradskom hipodromu ili da zajedno idu na Zlatibor skupljati gljive? Bi li takav odziv bio samo iskaz europske uljuđenosti hrvatskih političara ili i nečeg drugog, tipično hrvatskog? Da nije toga hrvatskog sindroma, Tadić i ne bi trebao  izmišljati “prije preuzete obveze”.