Stečajno vodstvo HSLS-a

I HSLS će, poslije HSP-a, imati novoga predsjednika. Nakon što je Anto Đapić oproštajno uzviknuo “Za dom spremni!”, i nakon dugogodišnje “brige za Hrvatsku” bezbrižan i potkožen otišao doma, za odlazak se sprema i višegodišnja predsjednica HSLS-a Đurđa Adlešič.

Ali ona ne kani doma, niti biti domaćicom, nego vjerojatno ostati potpredsjednicom Vlade, a za stranačkog predsjednika, kao i Đapić, najvjerojatnije dovesti “svog čovjeka”. HSLS je, kao i HSP, već dugo na početku kraja, možda pedalj do očaja. Od toga tko će mu biti novim predsjednikom možda zavisi i budućnost HSLS-a, a možda i hoće li u Hrvatskoj biti liberalizma ili neće.

HSLS je stranka koja je rijetko viđenim načinom prorajtala svoj politički kapital. Umjesto da poslije dvadeset godina postojanja zbraja dobit i političke dionice, HSLS u subotu zapravo bira stečajnog upravitelja. O njegovoj će umješnosti uvelike ovisiti i hoće li naša prvoosnovana stranka politički ozdraviti ili ne.

HSLS-ovi dani “ponosa i slave” započeti s idejom vraćanja zagrebačkog spomenika banu Josipu Jelačiću daleka su prošlost. Slavko Goldstein se povukao, Zvonko Lerotić je nestao, Vlade Gotovca više nema, a i Dražen Budiša se penzionirao... Stranka, koja je i slovila i bila intelektualna sol hrvatske politike, već je dugo intelektualno i politički malaksala stranka.

U njoj više nema nikoga s političkom karizmom. Draženu Breglecu, Darinku Kosoru i Davoru Žmegaču, koji kane postati predsjednikom HSLS-a, bilo bi možda i nemoguće nadomjestiti nekoga od HSLS-ovih “karizmatika”. Ipak će im lakše biti zamijeniti Đurđu Adlešič, koja u HSLS-ovoj slavnoj fazi možda nije ni pomišljala da bi jednoga dana mogla biti predsjedniciom HSLS-a.

Brojni simpatizeri liberala, koji su svojim glasovima od HSLS-a nakon prvih demokratskih izbora učinili drugu najjaču stranku sigurno nisu slutili da će im se stranka početi urušavati, da će je početi tresti, a potom i rušiti, taštine i nerealne ambicije; sukobi stvarnih i umišljenih veličina. Prvi su stranački prebjezi (Damir Zorić, Ivan Herak, Ivica Ropuš, Ivan Božičević) prebjegli tamo gdje je bilo slasti, masti i vlasti - u HDZ.

Drugi (Tonči Tadić i Miroslav Rožić), uvjereni da se do njih drži manje nego što zaslužuju, uskočili su u HSP. Nakon što su Budišu u izboru za predsjednika Hrvatske preveslali SDP-ovci, koje je nacionalno legitimirao i doveo na vlast, davši mu potporu s figom u džepu, za ministarske su ga fotelje prodali Goran Granić, Jozo Radoš, Goranko Fižulić, Andro Vlahušić...

Budišina je osobina da gotovo nepogrešivo bira pogrešne ljude koštala HSLS, no njihova je „volja za moć“ bila jača od njegova „kategoričkog imperativa“, tj. da liberali zadrže kritički odmak od vlasti, da budu korektiv vlasti.

Kao politički idealist Budiša se „kategoričkog imperativa“ o liberalima, koji i kada su u vlasti trebaju zadržati političku samostalnost i prepoznatljivost, držao i sam, kada je bio u Vladi nacionlnog jedinstva, Franje Gregurića. Bio je ministrom, ali ministrom bez portfelja, da bi mogao biti autonoman i prepoznatljiv. HSLS-ovi ministri u Vladi Ivice Račana u prilježnosti vlasti i nelojalnosti vlastitoj stranci nisu vidjeli etički problem.

Manji, no sličan etički i politički relativizam nastavio se i u Vladi Ive Sanadera, odnosno Jadranke Kosor. Teško je, naime, razlučiti liberalku Đurđu Adlešič od Đurđe Adlešič, potpredsjednice Vlade.

HSLS je svojim unutarnjim razmiricama, narcisoidnošću, jalom i taštinama, te krivim procjenama i političkim nagodbenjaštvom, doveo u pitanje i samoga sebe. Danas je HSLS tek HDZ-ov mali politički satelit, samozatajan do neprepoznatljivosti. Bude li u subotu za predsjednika biran kandidat koji misli da se i u vlasti mora zadržati bit hrvatskog liberalizma: samostalnost i kritičnost, HSLS ima šanse.