Stići živ do Beograda

Ima li života mimo rukometa? Pitam se to u četvrtak, dok pišem ovaj tekst i spremam se na put u Beograd. Osluškujem vijesti iz Srbije da čujem je li još koji Hrvat proboden nožem, je li još koja šajba razbijena sjekirom ili kamenčugom, je li zapaljen još koji automobil s hrvatskim tablicama. Javljaju da će u petak Srbija podići pet tisuća policajaca da bi u Beogradu i putem do njega pružila sigurnost u prvom redu svim hrvatskim rukometnim navijačima na srpskim cestama i beogradskim ulicama. Prijatelji iz Beograda uvjeravaju me da je tamo u čitavoj javnosti nastalo silno zgražanje nad nedjelima divljaka i huligana, da preko čitavih novinskih naslovnica piše SRAMOTA i da nema šanse da policija dopusti ponavljanje takvih incidenata i u petak, na dan utakmice Srbije i Hrvatske.

Sve te poruke i vijesti malo umiruju, ali izluđuje me i sama mogućnost da bi mi mogle propasti već osigurane ulaznice za petak navečer u Beogradu. Osigurao sam ih unaprijed jer sam znao da se neće moći nabaviti u posljednji čas. Bez obzira igrala Hrvatska ili ne, ja sam ovaj vikend u svakom slučaju namjeravao provesti u Beogradu i naravno da mi nije bilo svejedno čuti kako tamo neka bagra napada neke ljude samo zato što su iz Hrvatske.

Evo i novih vijesti. Kažu da će od hrvatsko-srpske granice pa sve do beogradske Arene hrvatskim navijačima biti osigurana policijska pratnja, a pokraj dvorane i zaštićeno parkiralište. Na granici sa Srbijom hrvatskim će državljanima biti na usluzi i hrvatski policajci. A povrh svega, svim rukometnim navijačima u Srbiji sigurnost jamči i Europska rukometna federacija. Baš zbog tog njihovog jamstva postajem još ljući jer u Srbiju ne krećem navijati ni za hrvatsku ni za srpsku niti za bilo čiju i bilo koju sportsku reprezentaciju. Ne idem u Beograd kao rukometni navijač i pitam se tko će mene štititi od bagre koja podjednako maltretira i hrvatske navijače i poštene, normalne građane Srbije.

Razbiti, potući, potopiti

Da, ja doista imam vrlo tražene ulaznice, ali ne za beogradsku Arenu, nego za Kolarac. U isto vrijeme kad i utakmica u Areni, na Kolarcu počinje koncert Beogradske filharmonije za koji je jednako teško dobiti karte i uvijek bude velika gužva, ali ničiji automobil, a kamoli život, nije ugrožen. Doduše, koncertni ciklus dramatično se zove “Hod po žici”, ali napetost se odnosi u prvom redu na žice gudača. Oni bi ovog petka najprije trebali zasvirati “Intimu” srpskog skladatelja i glazbenog prosvjetitelja Miloja Milojevića, Mokranjčevog učenika. Čitav će orkestar svirati i Simfonijske plesove Sergeja Rahmanjinova. Osobito me zanima kako će se u tom djelu snaći mladi srpski dirigent s njujorškom diplomom Vladimir Kulenović. S najvećim, pak, uzbuđenjem očekujem i novi susret s velikim Mišom Majskim. Taj majstor violončela nalik Mojsiju kao gostujući solist uz Beogradsku filharmoniju došao je svirati Šostakoviča.

Nadam se da sada razumijete smisao mog pitanja s početka teksta. Ima li na dan utakmice Srbija – Hrvatska života izvan rukometa? Hoće li normalan promet između dviju država biti na jedan dan suspendiran zbog sporta? Hoće li na jedan dan biti ukinuto normalno ljudsko ponašanje i uvedeno ratno stanje? Hoću li se na Bajakovu morati svrstati u navijačku kolonu kako bi me srpska policija dopratila i sigurno sprovela do Beograda? A kako ću od Arene do svog hotela? Hoću li kao hrvatski navijač Beogradske filharmonije i kulturne razmjene u regiji dobiti svoju osobnu policijsku pratnju? Moram li je tražiti? Ili bi mi možda bilo pametnije odustati i od Beogradske filharmonije, i od Miše Majskog, i čitavog putovanja zbog rukometa?

Naravno, nije problem u rukometu, niti bilo kojem drugom sportu, nego u društvima u kojima je normalno sportom se služiti u svrhu raspirivanja vrlo široke lepeze emocija: od želje za ovom ili onom vrstom piva, preko ljubavi prema svojoj, pa do strastvene mržnje prema tuđim domovinama. Takozvane navijačke pjesme u kojima se čitavom svijetu poručuje neka strepi, pati, crkne ili pukne zato što smo MI najbolji, sigurno nemaju za svrhu oplemenjivanje nacije čiji identitet i samosvijest ovise o dresu određene boje. Kad su u pitanju sportski uspjesi, čak se i na novinskim naslovnicama tolerira najblaže rečeno ratoboran jezik: razbiti Francuze, potući Srbe, potopiti Nijemce, pokazati zube jednima, osvetiti se za onaj poraz drugima i tomu slično.

Ne želim u kolonu

Taj brutalan i sportu neprimjeren jezik mnogi nazivaju navijačkim folklorom. Ali, za razliku od folklornih smotri, veliki sportski događaji često su opasni ne samo za gledatelje, nego i širu okolinu. I zato, dokle god neki, a uglavnom uvijek jedni te isti, sport koriste kao povod za divljanje i nasilje, dotle moramo sumnjati i u zdrav razum i u dobre namjere svakog društva koje takvo ponašanje bezuvjetno ne osuđuje i svake države koja takvo ponašanje ne sprečava beskompromisno i ne kažnjava drastično. Ako odlaskom na sportsko natjecanje ugrožavate vlastiti život, zar to ne ukida sam smisao sporta i navijačke zabave i druženja koji uz to idu? Ako navijanje za vlastitu reprezentaciju podrazumijeva svrstavanja u kolonu pod policijskom pratnjom i spremnost na žrtve, a i sukobe, kao da se ide u rat, onda to više nema veze ni sa sportom ni s mozgom. Ako voljeti nogomet i neki nogometni klub znači pristati na postojanje kaveza na stadionima u kojima se jedne bijesne životinje odvajaju od drugih, u tome od sportskog duha nema ni ćuha.

Dopuštam da ja nemam pojma niti o sportu niti o navijačkim strastima. Ali, zato znam ponešto o filharmonijama i znam da u pravilu, kad su kvalitetne i u skladu s estetskim i etičkim vrijednostima glazbe koju sviraju, one unapređuju i kultiviraju čitavo društvo. Takva je Beogradska filharmonija i njenog je direktora Ivana Tasovca upravo zato redakcija časopisa Vreme nedavno prepoznala i istaknula kao ličnost godine u Srbiji. Zato ga i ja ovdje još jednom ističem kao primjer i uzor. Nažalost, takvi ljudi i takve institucije u ovim našim zapuštenim zemljama, a i drugdje, na svojoj izvrsnosti i kulturnom poslanju moraju raditi ne uz svesrdnu podršku okoline i potporu države, nego u skladu s onom već slavnom parolom Beogradske filharmonije “u inat svima i usprkos svemu”. I zato sam njihov navijač. A ako živ i zdrav ne stignem na koncert, saznat ćete.