‘Stidljivi’ predsjednik Josipović

Gdje su oni koji su kao velike političke i državničke mane dr. Ive Josipovića isticali nedostatak karizme, intelektualnu nepristupačnost, političku nestrastvenost, govorničku pravocrtnost i svekoliku uštogljenost te kao krajnju posljedicu netalentiranost za prepričavanje viceva!?

Što im je Josipović učinio u prvih ni sto dana vladavine! Kako li je ismijao kolumnista koji je prije nepunih šest mjeseci, pišući o predsjedničkom kandidatu “dosadnom kao smrt” sveo Josipovića na narodsku “nit’ smrdi nit’ miriše”. A ta i međunarodna politička zvijezda – prekjučer je dobio i svoj prvi, i to ruski počasni doktorat – ne silazi s naslovnica i udarnih termina, mediji ne mogu ni dana bez njega.

Izravno ili posredno, svjesno ili nesvjesno, opravdano ili ne, naciji neprestano diktira teme te je dominantan lik u osvrtima ne samo političkih i ne samo domaćih analitičara događanja na prostoru bivše Jugoslavije. Tim Judah, poznati BBC-ov analitičar za Balkan, novinar i publicist, u povodu srbijanskog otkrića masovne grobnice 250 Albanaca u Srbiji piše u ponedjeljak kako se nešto mijenja na Balkanu pa, uz srbijansku rezoluciju o Srebrenici, izdvaja upravo Josipovićev govor u parlamentu BiH kao još jednu veliku mirotvornu priču.

Usprkos i brojnim kritikama, u anketama popularnosti uvjerljiviji je od bilo kojeg populista. Nisu ga zasjenili ni guza, erupcija ni brendovi samopromocije, provokacije i skandala kao što su Severina, Bandić, Kerum, Mamić, Radeljak, Gotovčevi pa ni nenadmašni Čačić. A što li je tek premijerka morala učiniti kako bi pozornost javnosti nakratko prebacila s Josipovića. Uza sve to, predsjednik je sam kao svoju najveću manu izdvojio stidljivost.

Sasvim pogrešno! Upravo je nedostatak stidljivosti vrlina svake moderne medijske zvijezde bez obzira na ambijent u kojem razvija svoju popularnost. Njegov govor u parlamentu BiH bio je sve samo ne stidljiv. Zar bi inače izazvao takve kontroverze!? Dok je u nas kritiziran zbog “isprike”, Bošnjaci su mu čestitali, tamošnji Srbi zamjerali što se nije sjetio i njihovih žrtava, srbijanska vanjska politika ljubomorno je reagirala što se njega nakon jedne isprike, a ne Tadića i Srbiju, tretira u Americi kao glavnog balkanskog mirotvorca.

Josipovićev vanjskopolitički uspjeh na žalost proporcionalan je bezrazložno izazvanim unutarpolitičkim podjelama. Uistinu je fascinantno da u zemlji koja desetljećima vapi za povijesnim rasterećenjem nekome dovoljno mladim da unese svježeg zraka u politički život uspijeva Hrvatsku i dalje dramatično dijeliti na kauboje i Indijance, tu omiljenu igru političara staroga kova. A Josipovićevi predizborni pa i inauguracijski govor ulijevali su nadu da bismo se konačno mogli okrenuti barem sadašnjosti, ako ne budućnosti. Tada nije riskirao “hrabrim i miroljubivim” žaljenjem zbog hrvatske političke odgovornosti za zločine i diobe u BiH ili davanjem mogućnosti političkog dogovora sa Srbijom o obostranom povlačenju tužbi za genocid...

Čak i ako je s hrvatskog gledišta riječ o “nesuptilnim” iskoracima, znakovito je što oni izazivaju nasladu uvijek kod jedne vrste žrtava, a gorčinu kod druge. Dok fašističke zločine nikad ne smijemo zaboraviti i uvijek ih osuđivati, o našoj tužbi za genocid mogli bi se politički dogovoriti s tuženom Srbijom, iako se u Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida navodi kako zemlje potpisnice genocid neće smatrati političkim zločinom, odnosno obvezuju se da će ga “spriječiti i kazniti”!

Dok su komunistički zločini i dalje kaznenopravni tabu, a razgaljeno smješkanje mladog predsjednika na usporedbe s Titom u Jasenovcu nitko se nije usudio, ako već ne osuditi, onda barem prokazati neumjesnima, žrtve u Bleiburgu nedostojnima predsjednikove počasti čini već i pojava nekolicine ekscesno odjevenih fanatika. Kako se sa stidljivima nikad ne zna, sada mnogi strepe zbog ćudi Josipovićeve “stidljivosti”.