Štimac: Ne možete me slomiti!

Ovo nije jedan od onih intervjua koji vas tjera da ga čitate do kraja da biste doznali da bivši branič reprezentacije, a danas poduzetnik u ofenzivi, predviđa Hrvatskoj na Euru - pobjedu! >Za gledatelje TV-a komentirat će aktualna zbivanja na terenu, a za čitatelje Insidera prisjeća se odigranih utakmica, govori o poslovnoj karijeri i objašnjava zašto ne odustaje od nogometa.

Nogometaš je i poduzetnik, što znači da posjeduje obje od dviju najpoželjnijih osobina koje obaraju s nogu i one zahtjevnije i glamuroznije djevojke. K tome, Igor Štimac je i predsjednik Udruge klubova prve hrvatske nogometne lige i jedan od prvih iz proslavljene generacije Vatrenih koji se aktivnije uključio u domaći nogometni biznis. Bez obzira na to, dugo je godina u sretnom braku sa suprugom Suzanom, bivšom mis Jugoslavije, s kojom ima troje djece. Iako sam to neće priznati, na neki je način preteča trenda veza manekenki i nogometaša. Poznat po svom južnjačkom temperamentu, ali i elegantnom, otmjenom stilu odijevanja, plijeni i osebujnim glasovnim sposobnostima koje je isprva godinama trenirao rukovodeći udarničkom zadnjom linijom Vatrenih, nešto kasnije predstavio se i pjesmom “Mare i Kate”, a danas ga najčešće slušaju gledatelji Hrvatske televizije, za koju će pratiti i aktualno Europsko prvenstvo u Austriji i Švicarskoj...>

Jedan izazov

Euro ćete pratiti iz HTV-ove komentatorske fotelje, angažman za koji vas mnogi hvale, navijali za Dinamo ili za Hajduk. Jeste li očekivali tako dobar odjek? Niste baš navikli da vas hvale...

- Da, haha, to je krasno osvježenje u tom smi-slu. Dobro je da je to unificirana kvalifikacija.

Nisam baš previše razmišljao o tome, bio sam radostan radi nečeg novog što ću raditi. Raditi nešto novo uvijek je i nov motiv da se čovjek dokaže. Bio sam siguran u nogomet&no znanje koje imam, no pitali smo se, i ja i ljudi s HTV-a, koliko ću se uspjeti prilagoditi svemu što iziskuje ovakav zahtjevan posao. Bio je to jedan izazov za mene.

Mnogi bivši sportaši nastoje se okušati kao TV komentatori, ali ne potraju dugo. U čemu je kvaka?

- Istina je da to izgleda puno jednostavnije nego što u stvari jest. Morate u točno određenom trenutku, koristeći vrlo malo riječi, ali vrlo preciznih, objasniti onima koji vas gledaju ili slušaju što se događa. Potrebno je znanje, naravno, elokvencija, brzina reakcije. Potrebno je vidjeti i na određeni način predosjetiti ono što će se do­go­diti na terenu.

S kim se najbolje slažete u prijenosima uživo?

- Svi komentatori s kojima radim na HTV-u su vrhunski profesionalci i mnogo mi pomažu i olakšavaju, s njima je lako raditi. Svaki je na svoj način originalan, a najčešće radim s Božom Sušecom s kojim se izvrsno nadopunjujem.

Je li vam ipak žao što ne možete utakmice gledati u opuštenijoj atmosferi?

- Fali mi to, moram priznati, što ne mogu koji puta u miru gledati utakmicu s društvom, ali mogu barem u našoj domaćoj ligi, iako to, nažalost, nisu utakmice takve kvalitete kao one koje pre­nosim...

Prisjetite li se često prvog Eura hrvatske reprezentacije iz 1996. godine? Pamtimo crveni protiv Nijemaca...

- Ljudi pamte taj crveni, a malo se njih sjeća da je taj crveni sigurno mnogo više zaslužio Klinsmann na samom startu, da je kriterij koji je sudac zauzeo na početku utakmice bitno utjecao na igru i na razvoj igre, a pamtim i onaj prekršaj na Jerkanu koji nije dosudio, a iz kojeg smo primili drugi gol... No...

Je li bio ili nije?

- Pregledavajući snimku, na kraju krajeva, očito je da moj prekršaj oko centra nema veze s pre­kršajem za crveni karton, ali očito je čovjek želio pomoći Njemačkoj...

O sreći

Mnogi i danas misle da smo na kraju, umje­sto Nijemaca, trebali slaviti mi...>

- Tako je. Ali vratili smo im u Francuskoj, došlo je sve na svoje. No, to je šteta naše generacije, bili smo zreli da na tom Europskom prvenstvu ode­mo do kraja.

Kakvi smo danas?

- To je pitanje na koje ćemo vrlo skoro dobiti odgovor. Čini se da možemo pobijediti bilo ko­ga i naša reprezentacija danas kao momčad iz­gleda odlično, a u sebi nosi i pet-šest igrača koji su, svaki poseban na svoj način, u stanju indivi­dualnom akcijom riješiti utakmicu. Nažalost, nema Da Silve, koji je bio minimalno 30 posto naše ekipe i koji će nam silno nedostajati, i na kraju svega opet nećemo imati odgovor što bi bilo da je Da Silva s nama. Ali mislim da reprezentacija može jako puno. Kvalifikacije su jedno, a turnir drugo, i sada će se pokazati prava vrijednost.

Po čemu su toliko specifična velika natjecanja?

- Potrebna je posebna priprema za turnirski na­čin natjecanja. Treba stvoriti dobru bazu, kako psihičke, tako i fizičke energije te taktičke pripremlje&nosti da bi se moglo suprotstaviti svim protivnicima koji te tamo čekaju. Treba tempirati formu na pravi način, snimiti protivnike... Radi se o vrlo zahtjevnom poslu, a do sada je jedino Ćiro Blažević kao izbornik dva puta uspio na pravi način proći kroz takav turnir. Na kraju, sve nažalost stane u jednu riječ, a to je sreća. Možemo se vratiti u Francusku pa priznati da smo protiv Japana imali jako puno sreće, a ta nas je utakmica vodila dalje. Kad smo skinuli s leđa to breme prolaska grupe onda nam je bilo puno lakše. A tako će biti i sada breme u grupi je ogromno. Naš stručni stožer je preuzeo ulogu favorita grupe, uz Njemačku, dakle svjesno ulaze u rizik koji nameće očekivanje prolaska dalje. No ja sam optimističan, kao i svaki hrvatski navijač.

Što mislite o stručnom stožeru?

Bilić i vi zajednički ste činili udarničku postavu obrane Vatrenih, danas, kažu, niste baš...>

- Nije istina, mi smo i danas u istim odnosima u kakvima smo bili i prije 20 godina. Bilić i ja nismo nikad izlazili zajedno, niti zajednički dočekivali Nove godine. Igrali smo za istu reprezentaciju i jedno vrijeme u istom klubu...

Ali, svakako popijemo zajedno kavu, pričamo o reprezentaciji, Savezu, to radimo... Da češće pijemo kavu, možda bi počeli govoriti da smo pederi...

Kao Dino Rađa i Petar Grašo?

- Da, nije dobro često ni kavu piti... Mislim, što se stožera tiče, da su u njemu svi izvanredni. Izvanredno su se ekipirali, odradili su posao vrhunski, sada su im produžili ugovor, dakle nema nikakvih nepoznanica i sada je na njima da opravdaju ono povjerenje koje im je Nogo­metni savez pružio.

Modrićevi milijuni

Dugo nije bila ovolike medijske pompe oko izbornika. Koliko je teško raditi u takvoj atmosferi?

- To je danas neminovno. Svi iz generacije Vatrenih su prepoznatljiv brend koji je moguće unovčiti i eksploatirati. Sponzori to prepoznaju, pogotovo ako se uz ono što smo napravili kao igrači događaju još i pozitivne stvari u poslu kojim se sada bavimo. Sasvim razumljivo da dolazi do velikog eksponiranja, ali navikli smo na to i mislim da se znamo nositi s tim.

Reprezentaciju je, početkom ciklusa, nakon dugo vremena činilo mnoštvo ključnih igrača iz domaće lige, već na kraju kvalifikacija gotovo svi su postali gastarbajteri, završno s Modrićem...>

- To je, nažalost, sudbina našeg nogometa. Ali to je i potvrda da se u mnogim hrvatskim klubovima dobro radi s mlađim uzrastima, da Hrvatska nastavlja biti odličan proizvođač vrhunskih nogometaša i bez obzira na minimalna ulaganja u sport, pogotovo u nogomet, u infrastrukturu, da postoje rezultati...

Kune od transfera

Kako komentirate rekordan Modrićev transfer u Tottenham?>

- To je izvanredno! Reprezentacija je dala najveći pečat njegovoj prodaji jer je sve ono što su odigrali Da Silva, Modrić i Ćorluka u reprezentaciji podiglo tu cijenu, pogotovo ona pobjeda u Zagrebu protiv Engleske, ali su ti momci i svojim normalnim putem karijere, prvo kaljenjem u nižerazrednim klubovima, kontinuitetom do­brih igara, pa kasnije kroz mladu reprezen­taciju i poštenim odnosom prema svom

Je li u redu da država ne dobije ni kune od takvih transfera?>

- Kod nas postoji velik problem u pisanju o to­me jer se autori koji to spominju ne žele baviti materijom na kvalitetan način. I onda se tjedan dana moramo time baviti, i objašnjavati po novinama i televiziji. Zakon je vrlo jasan po tom pitanju, hoće li se mijenjati to je stvar Vlade i Sa­bora, to nije na nama, na nama je da poštujemo zakon i da se ponašamo u skladu s njim. Pre­ma tome sve ono što je napravljeno u tim transferima, sigurno je bilo prema zakonu, osim toga tu su i mjerodavne službe koje su tu da pro­­vjere takve stvari. Na kraju krajeva Dinamo, kao udruga građana, na plaću svakoga igrača i svakog djelatnika kluba, mora platiti oko 60 posto doprinosa, PDV, poreze...

Nešto se i oprosti...>

- Dobro, oni su svoje pitanje riješili kroz stečaj trgovačkog društva i na taj način su se financijski stabilizirali. Sad, koliko je u tom trenutku bilo korektno da oni sami to naprave, nije moje da sudim. Ali evo drugi se bore, pokušavaju Hajduk je počeo put preustroja prema Zakonu o športu i svi se nadamo da će biti uspješan u tome. Ništa nije oprošteno, sve ono što država pot­ražuje prijeći će u vlasništvo grada kao nosi­telja većinskog paketa dionica u tom klubu, pre­ma tome ne radi se o nikakvom oprostu.

Odoše, dakle, Modrić, Ćorluka, Kalinić...

- Doći će novi Modrići, Kalinići, Rukavine, u to nema sumnje kad je hrvatski nogomet u pita-nju, ali žalosno je da se još uvijek mučimo s in­fra­strukturom, ipak su gradovi vlasnici tih stadi-o­n­a-rugoba. Hajduk ima najnoviji stadion u nas, a napravljen je ‘79. godine za Mediteranske igre i uopće nije nogometni stadion, već atletski... Danas postoji mogućnost u ovom kapitalizmu, pogotovo kroz javno-privatna partnerstva da se to pitanje riješi na kvalitetan način, jer ako ti klu­­bovi postanu vlasništvo gradova, kao što su i stadioni vlasništvo gradova, onda bi mogli konačno nešto napraviti, za društveni i javni inte­res, po pitanju izmjena i dopuna prostornog pla­na te na taj način privući investitore koji će nam napraviti nove stadione. Samo je pitanje ima li volje i jesu li ljudi spremni nešto napraviti za javni i društveni interes, a nogomet to svaka­ko jest, jer jedino nogomet može razve­seliti hrvatske ljude na način kako je nekoliko puta uspio.

Šampanjac umjesto zabave

Vi ste i autor najspektakularnijeg domaćeg transfera, jeste li i dalje dobri s Nikom Kranj­čarem?

- Kako da ne, ponosan sam na taj transfer, jer ne samo da smo napravili do dan danas najveći transfer u povijesti nogometa na ovim prostorima, nego smo i pomogli spasiti jednu karijeru. I danas se pokazuje da smo bili potpuno u pravu, a da su, nažalost, naši sportski protivnici u Di­namu bili u krivu kada su takvog nogo­met­nog znalca ba­cili na pod i degradirali ga. Ali, to je na­še druš­t­vo – ako se netko izdigne kvalitetom treba ga baciti na pod i dotući...

Uz nogomet se uvijek veže glamur i poseban stil života. Jesu li bolje bile zabave dok ste bili nogometaš, ili sada dok ste poslovan čovjek - poduzetnik?>

- Danas nemam vremena za zabave. A i kad sam bio igrač, što su bile zabave nakon neke velike pobjede izaći van i proveseliti se malo. Danas je to zamijenjeno odlaskom u dobar res­toran, ili, tri-četiri puta godišnje, kada sutra­dan nema nekih velikih obaveza, znam otići u neka­kav klub i popiti dobru bocu vina ili šampanjac.

Ženama i djevojkama kod nas već su neko vrijeme na listi želja pri vrhu poduzetnik ili nogometaš. Vi ste i jedno i drugo - opsjedaju li vas obožavateljice?>

- Ne, haha. Žene su predivna bića i uvijek je lijepo imati ih blizu i meni pričinjava zadovoljstvo biti kulturan, biti džentlmen i biti šarmantan, kako prema ženama, tako uopće u društvu. Mislim da toga fali u Hrvatskoj, mislim da je puno primitivizma, puno lošeg ponašanja i da bismo na tome mogli malo poraditi.

I vas su znali prikazivati grubijanom...>

- U dobroj mjeri su, koristeći medije i uspjeli, ali u stanju sam biti grub jedino i samo kad je ne­pra­v­da u pitanju, ili se netko preko mojih leđa želi eksponirati. Tko želi ob­jek­tivno sagleda­ti situaciju, shvatit će da je me­ne na zub uzela jedna politička opcija zbog neslaganja s mojim političkim stavovima i da su po­­kušali, u dvije go­­dine lošeg pisanja, či­ta­vu mo­­­ju sportsku karijeru, sve ono što sam na­pra­vio, na taj način sru­šiti i degradirati. No, nisu us­pjeli i neće nikada moći uspjeti. Ja sam karakter koji se ne može slomiti.

Glasovita je anegdota kada ste u engleskom Derby Countyu odigrali utakmicu sa slomlje­nom nogom. Na Otoku se to ne zaboravlja...>

- Htio sam ostati u igri, a kasnije se ispostavilo da mi je pukla kost u stopalu što je bilo nevjerojatno bolno, ali dok je čovjek vruć... Mene nije bi­lo baš lako odnijeti s terena i dok se to ne oh­ladi nisi ni svjestan kolika je to bol. Nakon toga sam skoro tri mjeseca pauzirao.

Nedostaje li vam ta vrst uzbuđenja?>

- Nedostaje mi ono što sam živio u Engleskoj, ono što sam živio s reprezentacijom Hrvatske, s Hajdukom. To su bila puno bolja nogometna vremena, kad je u pitanju domaće klupsko natjecanje. Kada smo ‘94/95. s Hajdukom ostvarili najveći uspjeh našeg nogometa u Ligi prvaka, to je bilo predivno. No jako je teško funkcionirati, danas svi momci čim odigraju jednu dobru se­zonu i dobiju prvu ponudu žele pobjeći i on­da je jako teško reproducirati kvalitetu u kra­t­kom razdoblju. Vidjet ćemo dokad će to biti tako.

Nogometaš i misica>

Ima li šanse za HNL ili da malo stavimo ključ u bravu?

- Ona će morati doživjeti promjene koje će bitno utjecati na razvoj nogometa kod nas, ali te promjene moraju nositi sa sobom i kom

plet­ne promjene u načinu rada s mlađim uzrastima, u edukaciji trenera, u pedagoškom dijelu. Izgubio se onaj osnovni cilj koji je postojao dok sam ja bio u omladinskoj školi: stvoriti čovjeka, a nakon toga, ako je moguće, stvoriti i vr­hu­n­­­­­­skog sportaša. Danas je to sve promijenje­no, kao što su kriteriji u društvu i životu poremećeni – cilj je isključivo stvoriti profesionalnog no­go­metaša i vrhunskog sportaša i što prije ga unovčiti. Te stvari moramo vratiti na svoje mje­sto.

Među prvima ste iz generacije Vatrenih koji je na ovaj način ušao u nogometni biznis...>

- Ja sam bio preteča u tom smislu jer sam prvi ušao u ovaj glib hrvatskog nogometa. Nažalost, premalo sam tu imao podrške da bi se dogodio zaokret, tako da su me nakon vrlo malo vremena počeli doživljavati kao i ove druge koji se mo­­­­taju po hrvatskim nogometnim klubovima, a koji nemaju veze s nogometom. Tako da će ipak vrijeme morati učiniti svoje da dođe do ve­ćih promjena. Iako se dogodio val koji je za­p­lju­­­s­nuo i dao svježinu domaćem natjecanju, mene ne čudi da su moji kolege skeptični i da se vrlo malo njih želi uključiti, no pogledajte što se do­gađa: Jurčić je nakon najvećeg uspjeha Slaven Belupa otišao, Soldo je osvojio dvostruku krunu i otišao... To jasno govori o nekim nezdravim od­­nosima i razumljivo mi je da momci poput mene, iz moje generacije, koji su osigurali svoju egzistenciju i ne ovise o tome što rade, gube živ­ce i ne žele raditi u takvim uvjetima, ali mi je opet s druge strane krivo jer se predaju. Ja još nisam došao do faze da dignem ruke.

Vi ste, na neki način, i začetnik trenda uspješnih veza nogometaša i misica...

- Haha, nisam ja začetnik ničega. Ja sam imao sreće da sam se oženio Suzanom i da imam normalan brak iz kojeg je došlo i troje predivne djece i da to sve skupa funkcionira. Danas je u ovom životu, kako ga živimo, vrlo teš­ko naći normalnog partnera i osnovati bračnu zajednicu i imati normalan život. To je jako teško.

Prati li ona nogomet?>

- Ne.

Ima li istine u onoj da novac kvari ljude?

- Kako koga, ali je to možda kod nas izraženije jer su i tu kriteriji poremećeni. Ima mnogo onih koji misle da polažu pravo na tuđi novac, da im je netko tko je zaradio novac dužan nešto dati, osigurati ili unovčiti njihove ideje, tako da je ra­zumljivo da se oni koji stvore novac malo zat­vo­re u sebe i izbjegavaju određena druženja ko­ja su dotad imali.

Što si priuštite od ekstravagancija. Nakit? Zlatnina?

- Volim imati dobar sat. Franck Muller je, recimo, sat koji trenutno volim nositi. Dakle, jedan iz skupine satova srednje klase. Nikakav drugi nakit osim vjenčanog prstena ne nosim. Isklju­čivo sat. A ostalo je dobro odijelo.

Štimac, stilist

Radite ih po mjeri, naručujete?>

- Ne, jer uvijek nosim broj 54, koji mi savršeno od­govara, ako je u pitanju model koji treba pre­krojiti, odem sam kod krojača da se to napr­a­­vi i to je to. Ali mislim da su odijela i dobre cipele danas vrlo bitan detalj, pogotovo kod poslovnih ljudi. Uz kravatu, normalno. Ti detalji znaju pu­no otkriti i o samoj osobi.

Poznati ste po dobrom stilu - pratite li modne kolumne, imate li neke modne uzore?


- Ne, odijevam se po svom ukusu. Nemam pravila ni što se tiče marki. Ako vidim odijelo koje mi se sviđa i ako mi broj odgovara, onda je to to.>

U kojim se situacijama malo popusti čvor na kravati...?>

- A nema toga, ako je neki izlazak na večericu i slično, samo se makne kravata, malo otkopča ovratnik i to je to. Odijelo je postalo sastavni dio mog života... Jedino kad sam u casualu, dakle traperice i tenisice, onda je to ono u čemu najviše uživam. Nije baš ni lako biti cijeli dan u cipelama na petu, zabole i leđa – problem koji imam još od aktivnog igranja, tako da odahnem kad dođem kući pa se presvučem.

Kako se opuštate, ljudi su navikli od vas na malo opuštenije varijante...>

- Moje opuštanje je u društvu u Splitu subotom ili nedjeljom kada smo svi oslobođeni svakodnevnih obaveza i sastanaka, pa se odigra na ba­lote ili se kod Dunde, na vrhu Mosora, naruči možda kozlić ili ‘pivac’... Lijepo se popodne da provesti uz balote, kartanje i malo pjesme. Tada se ne nosi odijelo.

Glasovne sposobnosti pokazali ste hitom “Mare i Kate”... Niste odlučili složiti neku novu, navijačku?

- Ne, haha. To je bilo zgodno tada i imalo je od­jeka, što je razlog više na koji mogu biti pono­san. Ali moje pjevanje sastoji se od pjesmici-dvije kad se društvo okupi...

Odlazite li, kao mnogi suvremen muškarac, na manikuru i pedikuru...?>

- Ja se šišam u istom salonu već dvadeset godina i tijekom toga obavim što se treba i u tom smislu... Imam naviku otići na masažu, što je os­ta­lo još iz igračkih dana. Danas rijetko za­igram nogomet, osim kad su humanitarne akcije, puno se lakše organizirati za teniski meč. Imam ekipu na Firulama s kojom igram. U Za­gre­bu u zadnje vrijeme s nekim od svojih partnera odigram protiv Bobana, koji je jedan od naj­boljih rekreativaca u Hrvatskoj, i njegovih kolega iz tenis kluba Dinamo. Igraju se dobri mečevi i to me čini zadovoljnim. Lijepo je odigrati tenis i poslije popit pivu-dvije u dobrom društvu...

Sve popularniji su i estetski zahvati kod muškaraca, pumpanje usana...>

- Da, primijetio sam. Svatko radi sa sobom ono što želi i što ga čini sretnim. Plastične operacije rade se obično u svrhu poboljšanja ljepote, ali prvenstveno da bi ljudi eliminirali određene komplekse koji ih muče i da bi sami sebi izgle­dali ljepše. Prema tome, zašto bilo kome osporavati mogućnost da se osjeća sretnijim?

Nećete podleći trendu u tom smislu?>

- Nikad ne reci nikad, haha. To je metro, je li tako? Čujte, ja još imam dlake na prsima!