Stipe Mesić predsjednik BiH

Nisam klaustrofobičan, ali u cestovnom se tunelu ne osjećam ugodno, pogotovo kad je uzak, hladan i mračan. Tad ne mogu dočekati svjetlo na kraju, pa makar bio kratak kao cigaršpic. Od svih tunela kojima sam se provezao najradije bih izbjegao onaj ispod bosanskog grada Vranduka nedaleko od Zenice. Sličan je ulazu u pakao, imenom podsjeća na davnu željezničku prometnu nesreću s tridesetak mrtvih, a asocira i na samu bivšu državu.

Moj prošlotjedni put u Bosnu započeo je (i završio) sretnim svladavanjem vrandučkog tunela. A tko izađe iz Vranduka i još neokrznut prođe prometnim kaosom na pristupnim cestama Sarajevu pravi je srećković koji ima zašto počastiti društvo. Učinili smo to i mi u Skenderiji, kamo smo došli na sajam knjiga, u improviziranom sajamskom kafiću. Za stolom do našega sjedio je gospodin šezdesetih godina, umoran, u jeftinom, iznošenom, tijesnom odijelu, koji je bezuspješno pokušavao zakopčati gumb na trbuhu. Čim je razabrao da smo iz Zagreba, srdačno se ubacio u međustolnu komunikaciju.

Baletan u mirovini. Plesao je po cijeloj Jugoslaviji, a najljepše ga uspomene vežu za zagrebački Balet u kojem je plesao nekoliko godina. Zagreb, Rijeka, Novi Sad, Skoplje, Sarajevo... o, kako se lijepo živjelo; nitko nikoga nije pitao otkud si, plaće su bile dobre, putovalo se, ljetovalo, dnevnice... blaženo je svojom jugonostalgijom lepršao bivši plesač HNK i potezao iz boce sarajevskog svijetlog. Odustao sam od namjere da mu nešto kažem o svojim vrandučkim asocijacijama na bivšu državu, jer nisam imao srca pokvariti mu užitak povratka u sretne dane.

Da, bilo je lijepo, ponovio je, naglo se uozbiljio i ogorčeno dodao: a onda su navalili ovi s okolnih brda i svega je nestalo. Nema više Sarajeva, nema više Sarajlija, nema više Jugoslavije, ostao je samo jad preživljavanja – rastužio se baletan. Živnuo je tek kad sam ga pitao za mišljenje o posjetu predsjednika Josipovića Bosni i Hercegovini. Ma što da vam kažem, fin čovjek, kulturan, pravi gospodin.

Ali ipak nije kao Stipe Mesić. Njemu je malo ravnih, Tito pa on. To je političar, a ne ovaj naš kukavelj... Kad je dugim gutljajem zaključio pohvalu bivšem hrvatskom predsjedniku, predložio sam mu: Mesić je bio predsjednik Jugoslavije, bio je predsjednik Hrvatske, nije li sad prilika da ga izaberete za predsjednika Bosne i Hercegovine!

A, ne, hitro je odgovorio, Bosna ipak treba nekog svog. Koga? Slegnuo je ramenima.

Tjedan sam dana, dva puta dnevno, u Sarajevu prolazio pokraj Ulice La benevolencia. 
Na osnovi kratkog posjeta nemoguće je donositi zaključke, ali ako je današnje Sarajevo – grad u kojem su bivši borci udruženim snagama upravo razvalili vladinu zgradu i u kojem navijači jednog kluba ne mlate navijače drugog kluba, nego se brutalno obračunavaju međusobno (što je svjetski unikum) – i prema kome benevolentno (dobrohotno), onda je to Brozova Jugoslavija. Vranduk u Bosni nisam mogao zaobići, ali bogme se ne može ni Brozluk.