Što će nam kruh kad imamo kolača!

Da nema svakonedjeljnih Grgurićevih i Stubljarovih “Plodova zemlje” na televiziji, sumnjam da bi više itko u hrvatskim gradovima znao da živi u zemlji u kojoj žive i domaće životinje zvane krava, svinja, ovca, guska ili kunić!

I u kojoj se još obrađuje zemlja i s nje ubiru plodovi bez kojih čovjek (još) ne može živjeti. Selo? Seljak? Kad ste posljednji put te riječi pročitali na naslovnici dnevnih novina a da se nisu odnosile na političku stranku? Da se tu i tamo ne spomene seoski turizam, mnogi bi pomislili da u Hrvatskoj sela više i nema.

O tome tko je koga u Tajlandu, u kavezu s čovjekolikim Hrvatima, pljesnuo po guzici, ili o hermeneutičkoj analizi posljednjeg vica državnog poglavara, ili o prizoru bunovne nenašminkane profesorice koja daruje ispite, ili o tome hoće li se veliki voditelj ipak udobrovoljiti i vratiti na posao... o tome u našim medijima možete naći sve prevažne informacije i komentare, gledati posebne emisije i slušati interdisiplinarne rasprave. Ali o činjenici da je 2008. godine u Hrvatskoj po jednome hektaru ubrano više pšenice nego ikad prije u povijesti hrvatskog ratarstva, nećete naći i čuti ni riječi!

Najmanje spretni ratari pokupili su po hektaru od 4,5 do 6 tona. Oni nešto vještiji i upućeniji požnjeli su i 7, a nisu bili rijetki ni hektari s kojih je ubrano i 9 tona pšenice. Zabilježen je čak i rezultat: 10.000 kilograma po hektaru!

Da bi i onima koji se u mjere razumiju kao ja bilo jasno o kolikim je površinama riječ, recimo da je hektar velik kao sto stanova po sto četvornih metara. Što će reći da je po stanu ljetos ubrano 100 kilograma žita! (Postoji li mogućnost da podove pretvorimo u žitna polja, barem na nekoliko mjeseci godišnje?)

Koliki je ukupan urod pšenice, to se ne zna točno, ali se s priličnom sigurnošću zna da po silosima i tavanima imamo oko 100.000 tona pšenice više nego što je u jednoj godini možemo pojesti. Ako se tome pribroje i očekivani tržišni viškovi kukuruza, nije pretjerano reći da Hrvati ove godine, nakon što su se naplivali u moru, mogu plivati i u žitu. A mogli bi njime i ploviti velikim lađama kad bi se razminiralo i obradilo neobrađenih milijun hekatara! (Izračunajte koliko bi to krušnog zrnja moglo biti, ja nisam kadar.)w

I koga to, molim vas, zanima? Nikoga. Među poželjnim i isticanim društvenim vrijednostima, među orijentirima hrvatske budućnosti, nema mjesta za zemlju, selo i seljaka. Može naš seljak učiniti ne znam što, ali u TV dnevnik se probiti neće. Oprostite, hoće ako traktorom zapriječi neku cestu ili pred Saborom prolije bocu mlijeka. Kad radi, žanje i puni boce, nema ga nigdje. A i što će nam! I on i njegov kruh, kad imamo kolača!