Što lošije – to crvenije!

Potpredsjednik Vlade Radimir Čačić prije koji dan je rekao kako je zgrožen izjavama nekih sindikalnih čelni jer su oni zgroženi što Vlada ne kontrolira svjetsko tržište nafte i plina. Jer, na cijenu nafte, koju određuju okolnosti u svijetu, “utjecaj države je vrlo mali”. Čačićevo neuspjelo ironiziranje sindikata koji tobože od Vlade traže kontrolu svjetskog tržišta korištenje je stilske figure kojom se vlast efektno čisti od grijeha, a protivnici, sindikalni vođe predstavljaju se kao maloumnici koji govore idiotarije. Utjecaj Vlade zacijelo nije bio “vrlo mali” kad su i Račanova i Sanaderova vlast prodavale Inu, ni kad je Milanović, da bi se dodvorio moćnicima u Bruxellesu i Washingtonu, Ini naredio da se povuče s naftnih polja u Siriji koja su svake godine Hrvatskoj mogla donosi ti čistih milijardu eura.

Da bi utjecaj vlasti trebao biti veći pokazuju i Inini godišnji profiti, a i primanja njezinih dužnosnika (Čačićevu stranačkom drugu i bivšem ravnatelju Ine Dragičeviću otpremnina je iznosila sedam milijuna kuna!). Unatoč tome, Čačić je uvelike u pravu. I on, i drugi ministri, i Milanović i Josipović, kad je riječ o lihvarstvu banaka u stranom vlasništvu u Hrvatskoj imaju još manji utjecaj nego što ga država ima u Ini. I na njih je država imala presudan utjecaj kad ih je prodavala, pa će kao i u slučaju Ine prati ruke od nevolja građana i gospodarstva koje im grabežljivost tih banaka donosi. Premda je, navodno, našao rješenje za Dioki, nekoliko dana prije nego je vijest o tome objavljena Čačić je na pitanje novinara o sudbini te tvrtke odgovorio: “To je privatna tvrtka i zašto to mene pitate?” Kad je nakon sniženja otkupne cijene mlijeka trebalo stati na stranu krupnog a kapitala, to jest francuskoga “Lactalisa”, Milanović je to sluganski učinio te predstavnike seljaka nije htio primiti. Ali ako nije imao vremena i želje da primi seljake, imao je vremena za gostovanje na Pravnom fakultetu, na kojem je i sam diplomirao i na kojem je odgovarao na pitanja studenata.

No što to čovjek, koji je tek preuzeo vlast i koji nema još baš nikakva državničkog iskustva po kojem bi mogao biti autoritet za sveučilištarce, ima reći studentima? Ništa, kao što im nije ništa ni rekao. Ali ako još nikome ništa iz državničkoga iskustva nemaju reći, i Milanović, i Čačić, i Pusićka, i Šprem i drugi vrlo su marljivi u građenju kulta crvene vlasti, vrlo marljivi u promicanju uvjerenja da su nam oni prijeko potrebni koliko god nam iz dana u dan bilo lošije. Pa je, zamislite, jedna studentica na Pravnom fakultetu premijera proglasila “Radićem našega doba”. Radićem koji bježi od seljaka! Od tvrtke do tvrtke, od slučaja do slučaja, od poskupljenja do poskupljenja, od nevolje do nevolje građana, od prosvjeda do prosvjeda – tako se socijaldemokratska vlast to više otuđuje od pučanstva i bavi sobom što se pučanstvo više otuđuje od podnošljivih materijalnih uvjeta za život. Nezaposlenih je iz dana u dan sve više, ali ni na vidiku nema programa koji to spriječili.

Gospodarstvo je u sve lošijem stanju, ni na vidiku nema oporavka. Ni na vidiku nema rješenja za tako krupnu djelatnost kao što je brodogradnja, ali ima obilje proturječnih kombinacija u kojima jedan ministar, Čačić, zagovara respektabilne kupce brodogradilišta dok drugi ministar, Linić, te iste kupce izvrgava ruglu. Gotovo u isto vrijeme 2000. godine novinski su komentatori počeli izražavati sumnje u sposobnost Račanove vlasti, pa se govorilo da će se prvi učinci vidjeti do jeseni, ujesen je bolji život odgađan za novo proljeće, u proljeće pak opet za jesen... Onda je Račanovim ministrima dodijalo, pa su stali govoriti kako se bolje živi samo što to građani ne vide, a mandat je završen s najvećim brojem nezaposlenih u povijesti samostalne Hrvatske i sa zaduživanjem u inozemstvu četverostruko bržim nego u Tuđmanovo vrijeme. Sada imamo gotovo istu ekipu, istu bahatost i umišljenost, iste simptome nesposobnosti, isto sve veće zaduživanje države i isti prezir prema građanima.