Što nas briga koliko košta referendum?

Akcija političkog podcjenjivanja 813.016 potpisa za referendum te maksimalnog otežavanja i pravno-financijskog problematiziranja njegova provođenja čini se da se ipak privodi kraju nakon što su vladajući iz toga za sebe izvukli najveću moguću štetu.

U protivnom, tu više nije riječ o političkoj drskosti Popijača, Hebranga, Šukera i Šeksa, predvođenih premijerkom, već o mazohizmu vladajućih. Kakva je to uopće dvojba treba li se referendum provesti po starom ili novom Ustavu, odnosno hoće li biti potrebna većina od ukupnog broja birača ili onih koji su pristupili referendumu!?

Političkom voljom u propisanoj proceduri odlučeno je da se kriteriji kvoruma za referendum ublažuju. Da se postrožuju, još bi i mogli dvojiti koji Ustav primijeniti. Ovako, u demokraciji, kao i u kaznenom pravu, u krajnjem slučaju primjenjuje se povoljnije pravo, osim ako drugačije nije propisano.

Kad bi argumentacija Vladimira Šeksa bila ispravna, to bi značilo da bi se, primjerice, u okolnostima kad je u Božićnom Ustavu 1990. ukinuta smrtna kazna, moglo okončati započeti postupak mogućeg izvršenja smrtne kazne po starom Ustavu.

Osim toga, i Zakon o referendumu propisuje kvorum “ako za pojedina pitanja Ustavom RH nije drugačije određeno”. A posljednja promjena Ustava stupila je na snagu “danom proglašenja”.

Što je ministru Đuri Popijaču trebalo da govori kako su građani obmanuti, nesvjesni što potpisuju, da su sindikati manipulirali nezadovoljstvom građana te da peticiju potpisuju i studenti, umirovljenici, političari, estradne zvijezde... koji nemaju veze sa Zakonom o radu. Zaboravljeno je i 300 tisuća nezaposlenih.

Kao da je važno tko je i zašto potpisivao. Da smo svaki put svjesni što potpisujemo, prevarenih ne bi bilo. Pa ni Jadranka Kosor nekoć kao potpredsjednica Vlade nije bila svjesna što potpisuje stavljajući svoj potpis na odluku o prodaji TLM-a pa je Hebrang tumačio kako ona nije mogla znati što će se dogoditi nakon što ona stavi potpis na tu odluku. Da smo svjesni što potpisujemo na izborima i da političari ne manipuliraju nama i ne varaju nas, onda nam izbora ne bi niti trebalo.

Tko zna bi li birači potpisali za vladajuće da su znali s čim će se danas morati nositi zbog nespremnosti, kašnjenja i neodlučnosti u suočavanju s krizom. Odgovor ćemo doznati tek na sljedećim izborima. Naravno, ako uopće budu održani jer, ako se kriza produbi, bit će najbolje da se vratimo u lijepa komunistička vremena kad nismo razbacivali novac na izbore, referendume, stranke i slične demokratske dodatke. Kakve bi se tu uštede napravile!

A sjetimo se samo optimizma koji je ministar Šuker još nedavno širio oko sebe. Samouvjereno, s blaženim osmijehom, govorio je kako je sa stanjem državnih financija sve u redu, da bi nam danas, kad je voda došla do referenduma, premijerka rekla da je situacija s proračunom “iznimno ozbiljna, ponavljam iznimno ozbiljna” pa će se sredstva za referendum naći smanjivanjem drugih prava, uz upozorenje da je moguće odgađanje reformi i gospodarskog oporavka, pa i paraliziranje države.

Popijač je drsko pozvao organizatore da iznađu sredstva za referendum, mediji se upinju dokazati kako je cijena referenduma 50, a ne 170 milijuna kuna. Kao da je to bitno. I 50 milijuna kuna, ako je stanje proračuna “iznimno, ponavljam iznimno ozbiljno”, golem je trošak.

Ali, ta je brojka teret samo za vladajuće, a ne i za 813.016 građana koji su svoje rekli i cijena ih se ne tiče. Vladajući sada naoko iskreno sa svih pozicija zovu na pregovore, a nisu spremni čak ni povući bahato nametnuti Zakon o radu iz procedure kako bi se pregovori nastavili s ravnopravnih pozicija. Stoga, premijerki i njezinu timu nikako ne stoji uloga u kojoj bi oni sindikatima vikali: “Dođite, skuvali smo vam paštašutu.” Naprotiv, uloge su obrnute.