Što Rade radi

Uzrečicu kako nitko ne može biti prorok u vlastitom selu iskusili su mnogi, pa sigurno i Rade Leskovac. Da mu je netko od rođaka, komšija i znanaca prije petnaestak godina prorekao da će se slikati za hrvatske novine i pričati na hrvatskoj državnoj televiziji, vjerojatno bi se Leskovac jako razljutio.

Prvo, što se njemu tada samostalna Hrvatska najvjerojatnije činila kao tuđmanovska tlapnja, kao budalaština i nemoguća misija. A drugo, što je u to vrijeme raspadanja Jugoslavije današnji šef partije podunavskih Srba, a tadašnji pristaša ideje “Srbi na okup”, vjerovao da su srpska volja i tenkovi JNA garancija da će to okupljanje biti u skraćenoj Jugoslaviji u srpskom vlasništvu.

U takvom raspoloženju samostalna Hrvatska i neka njezina televizija mogle su biti samo ludorija i “mislena imenica”, a spomen i predskazanje nekog Leskovčeva pojavljivanja na takvoj televiziji jedino predmet ismijavanja i opće sprdnje njegova društva. Učestalost lica Rade Leskovca na tv ekranima, posebice u nedavnoj HTV-ovoj Piramidi, posvjedočila je Leskovčevu političku nepromjenjivost, televizijsku političku promjenjivost i osebujnost hrvatske demokracije.

Malo koja najava gostiju u Piramidi Željke Ogreste ne izazove znatiželju, ali i zbunjenost, pitanje: Zašto taj?, odnosno: Zašto sada baš taj? A onda “zdravi razum” odmah ponudi i odgovor, svodeći ga na “dvjestotinjak javnih lica”, koja kao hrvatske svete krave šeću po radiju, novinama i televiziji.

Ti su univerzalci samouvjereno voljni zboriti i o privatizaciji i o masturbaciji. Možda je pojava Rade Leskovca u Piramidi posljedica upravo tog stalnog vrćenja istih lica. Moguće je da se on u Ogresta-Merlić-Ogresta projektu, u njihovu obiteljskom obrtu Piramida, pojavio kao relativno novo lice, koje će toj emisiji dati na tv uvijek željene ratobornosti. Ako je to bio cilj onda se uspjelo. Štoviše! Leskovčevi su stavovi bili i provokativni i iritantni i degutantni. Jednako iščašeni kada je lupetao o Thompsonu ili pak palamudio o srpskoj nedužnosti za nedavni rat!

Ako je europsko političko geslo – Europa bez granica, onda bi poslije ugošćivanja srpskog radikala - šešeljevca Rade Leskovca na HTV-u, hrvatska kulturološka realnost mogla glasiti: Hrvatska bez kriterija. Ovdašnji su kriteriji posvuda – od estrade, preko novinarstva do teatra – sve niži, sve čudniji i sve problematičniji.

Osebujno je i ovdašnje shvaćanje demokracije. Kako se banalizira sve – od dokolice do domovine – banalizira se i samu bit demokracije. Zato se pod firmom demokracije može govoriti i  protudemokratski, a demokraciju pretvoriti i u perverziju. U takvu je okružju sve jednako vrijedno, odnosno sve jednako banalno. Pa će, bez dvojbe, biti banalizirano i pitanje: Što Rade radi u Piramidi?