U tipično tuđmanovskoj maniri, iz krugova bliskih predsjedniku države preko medija se najavljuje kako bi on mogao zatražiti smjenu veleposlanika Nevena Jurice, šefa Stalne misije RH pri Ujedinjenim narodima.
Načinom na koji se sada odrađuju napadi na toga hrvatskog veleposlanika postiže se, međutim, suprotan učinak. Odjednom će, naime, na Juričinu stranu stati i oni koji nisu zadivljeni njegovom diplomatskom karijerom, oni koji misle da je Hrvatska imala bolje kandidate za to mjesto.
Zanimljiv je, naravno, i tajming, što ga je predsjednik odabrao za napad na toga hrvatskog veleposlanika. Mesićeve kritike na račun hrvatskog veleposlanstva u SAD-u izrečene su u vrijeme kad hrvatsko izaslanstvo na čelu sa šefom Vlade tjedan dana provodi u New Yorku, gdje zasjeda Generalna skupština UN-a, i kad je upravo veleposlanik Neven Jurica u ključnoj servisnoj ulozi.
U takvom momentu, dakle, čak i da postoji nekakav ozbiljan krimen koji bi mu se stavljao na političku dušu, ozbiljna bi ekipa pričekala s javnom polemikom, ne samo da se završi gostovanje hrvatskog državnog izaslanstva u Americi nego i da se prikupe i analiziraju dokazi.
Preskočili smo, po starom i vrlo lošem običaju, nekoliko proceduralnih štengi i javnosti servirali pregršt objeda na jednog čovjeka, iako se nakon toga možda neće dogoditi ama baš ništa. Kao što se ništa nije dogodilo, recimo, poslije sličnog “raskrinkavanja” IGH, iako je tvrtka nakon objeda s iste adrese već idući dan pretrpjela pad cijena dionica na burzi.
Način na koji se Jurica našao pred Mesićevim “sudom” tipičan je primjer kako dokrajčiti nečiji preostali ugled, a usput i, nenamjerno, još malo odgristi i od ugleda institucije. Kad se posloži puno takvih nedovršenih priča, za koje, naravno, nije odgovoran samo predsjednik države, imamo situaciju kakvu imamo. U medijima se štošta može pročitati o hrvatskim političarima, a malo kad to ima za posljedicu njihov odlazak s javne scene.
Nema odgovarajućeg pritiska javnosti i medija, niti onog iz opozicije, jer više se jednostavno ne zna što je istina, a što obično “pakiranje”. Poznajem političara, za kojeg bi se reklo da ima dosta “putra na glavi”, a koji priznaje da mu ambijent čestih, a površnih napada zapravo savršeno odgovara jer ljudi više ne mogu razlučiti što je istina, a što nije.
Vratimo se veleposlaniku Jurici. Predsjednik države u ponedjeljak ga je prozvao na Hrvatskom radiju zbog rastrošnosti veleposlanstva i velikih izdataka za lobiranje. Provjerom podataka u Ministarstvu vanjskih poslova dolazi se do toga da je hrvatsko veleposlanstvo u Washingtonu, lani dok mu je Jurica bio na čelu, ukupno potrošilo 1,6 milijuna eura, odnosno 100 tisuća eura više nego ambasada u Parizu ili 1,5 milijuna eura manje nego Hrvatska misija u Bruxellesu.
MVP u potpunosti stoji iza Juričinih izdataka, uz obrazloženje da je to bila godina intenzivnog lobiranja za ulazak Hrvatske u NATO, za mjesto nestalne članice u Vijeću sigurnosti, za dolazak Busha i drugih visokih američkih dužnosnika, a u Americi se ništa ne može postići bez lobiranja. Samo je lobiranje legalno, zakonski uređeno tako da se uvijek zna tko za koga lobira i uz kakvu cijenu...
Znalci tvrde da Mesić zapravo Jurici zamjera nešto posve drugo, a to je zanemarivanje stavova nesvrstanih država koje su pomogle da Hrvatska uđe u Vijeće sigurnosti, te zastupanje “samo Sanaderove”, a ne i “Mesićeve vanjske politike”.
Tako se dolazi do ozbiljne teme kao što je dualizam vanjskih politika. Do teme o kojoj bi i te kako trebalo razgovarati, ali prvo unutar državnog vrha, a ne kroz prijetnje u medijima i tako da se smjenjuje Janko kako bi se postavio Marko.