Što sad misle generali?

Presudu trojici hrvatskih generala, Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku, valja promatrati iz dva posve odvojena ugla. Prvi, ali i važniji, je onaj koji se tiče isključivo njih trojice i njihove kože. Samo oni znaju kako se osjećaju i o čemu razmišljaju. Za pretpostaviti je da uoči presude u svojoj glavi stavljaju u korelaciju ratna zbivanja kroz koja su prošli s načinom na koji su neka od njih opisana u haaškoj optužnici te sa svojom stvarnom ulogom. Što o svemu stvarno misle, pitaju li se možda je li im sve to trebalo, jesu li u nekom trenutku u vrijeme rata ili kasnije trebali postupiti drugačije, ili su potpuno načisto sa sobom i svojim postupcima, doista je njihova privatna stvar.

Na nama koji živimo u slobodnoj Hrvatskoj samo je da poštujemo i cijenimo njihovu ulogu i doprinos u obrani zemlje pa da im u odnosu na presudu poželimo sve najbolje.

No kada se slučaj njih trojice gleda iz drugog kuta, i to s aspekta politike, tada se još i te kako ima što za reći. Budući da smo skloni, posebno kada je o politici riječ, kratkom pamćenju, na prvom mjestu valja podsjetiti na rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a 827, koja je donesena 25. svibnja 1993. i kojom je osnovan Međunarodni kazneni sud za zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije. Upravo je Hrvatska bila zagovornica međunarodnog suda koji će biti nadležan suditi za ratne zločine počinjene u ratu koji je posljedica velikosrpske agresije.

U travnju 1996. godine donesen je Ustavni zakon o suradnji s Haaškim sudom po kojemu se definira njegova nadležnost za zbivanja u Domovinskom ratu, Hrvatska se obvezuje surađivati s Haaškim sudom, dopušta se djelovanje njegovih organa na području Hrvatske i propisuje procedura izručivanja hrvatskih državljana. Tadašnja je hrvatska politika bila snažna zagovornica osnivanja Haaškog suda i istodobno je naivno vjerovala da mi nećemo doći pod njegovu jurisdikciju.

Drugo se pak pitanje odnosi na sadržaj pojedinih točaka optužnice. Kao što je poznato, optužnica protiv trojice generala odnosi se na zbivanja od 4. kolovoza do 15. studenog 1995. godine, dakle na vrijeme akcije Oluja u kojoj je oslobođen najveći dio okupiranog hrvatskog teritorija te razdoblje koje je uslijedilo nakon oslobađanja Hrvatske. Generalima se stavljaju na teret protjerivanje Srba, ubojstva civila te masovno pljačkanje i uništavanje njihove imovine na prostoru takozvane Krajine.

Za vrijeme samog ratnog okršaja u pravilu nije bilo zločina, i za akciju se može reći da je provedena briljantno i čisto. No nakon što je oslobođen ogroman prostor koji je činio gotovo trećinu Hrvatske, nije se (ili barem ne odmah) uspjelo uspostaviti pravu kontrolu i uvesti red na oslobođenom teritoriju. Protjerivanje stanovništva koje nije izbjeglo po pozivu takozvanih krajinskih vlasti, kao i pljačka te palež njihove imovine postale su realnost s kojima se hrvatske vlasti nikada nisu suočile na pravi način.

Kad se već nije spriječilo, trebalo je barem naknadno sankcionirati zločine što su ih počinili pojedini pripadnici hrvatskih oružanih postrojbi. Da smo, primjerice, sami i na vrijeme pronašli počinitelje i osudili zločin u selu Grubori, gdje su neposredno nakon Oluje pobijeni srpski civili, generali Markač i Čermak (Grubori su sastavni dio haaške optužnice) zasigurno bi se jednostavnije i lakše branili u odnosu na taj događaj.

Ionako ostaju točke optužnice koje su rezultat bahatosti i šlamperaja Haaškog suda, a protiv čega se nitko ne može suvislo boriti. Riječ je, dakako, o tezi udruženog zločinačkog pothvata po kojoj su trojica generala smišljeno i genocidno djelovala zajedno s hrvatskim političkim vodstvom i tezi o prekomjernom granatiranju Knina. Ovo su detalji s kojima se hrvatska javnost ne može, a ni ne treba pomiriti. Šteta je, stoga, što hrvatska politika nije bila spretnija i pametnija. Barem tamo gdje je to mogla.