Što sada nedjeljom?

Šta misle ti crkvenjaci, da će narod sada krenuti na mise, a znaš ti koliko će ljudi sada izgubiti posao, ljutito mi govori poznanik, otpuhuje jer mu nikako ne sjeda zabrana rada nedjeljom. Ekstreman je primjer, ide mi pomalo na živce da toliko pojednostavljuje problem i pokušavam mu objasniti da prestanak rada nedjeljom ima i svojih dobrih strana.

- Pusti sad crkvu, čovječe, pa jesi li ti uopće uočio na što se mnogim ljudima svodila nedjelja, na besciljno lutanje šoping centrima, tim novim bogomoljama, kontriram mu. Vozim se, poslije iz obližnjeg gradića u koji sam se nedavno preselio iz rodnog Zagreba i prolazim u nedjelju uz zagrebačke mega šoping centre. Sva mjesta na parkiralištima prepuna, ne može više ni “smart” nigdje stati. - E, gotovo je, ovo im je posljednja nedjelja, mrmljam zlurado u sebi. Od Nove nema više šopingiranja nedjeljom. Ukinuto.

Kažu da se ovisništva možeš učinkovito riješiti jedino - brzim i potpunim prekidom. “Skidanje” manje problematičnim, zamjenskim opijatima, tek je prikrivanje i odgađanje neminovnog. U hrvatskoj Vladi ima nekoliko stručnjaka kojima je ova jednostavna jednadžba za skidanje s ovisništva jasna. Pa, probleme rješavaju hitro. Rezom.

Kada su vabili krupne trgovce da otvaraju sve veće šoping centre, nisu im uvjetovali da nedjelja bude različit trgovinski dan od ostalih. Opijenost puka blještavilom šoping centara tražila je da se novim oltarima pohodi svakodnevno. Posebice nedjeljom. I puk je to, pobožno činio, ugrabio pruženu priliku. Premda možeš kupovati i trošiti, ili samo gledati i frustrirati se, svakog radnog dana, nedjeljom je odlazak u šoping ‘molove’ postao - društvena obveza. Ženu i djecu, djevojku, svejedno, pod ruku i odlazak na rub grada.

Dogovoriš prije toga s društvom, poznanikom mjesto susreta i nedjelja je ispunjena. Muški sjede u kafićima, piju i pričaju, žene mogu baciti pogled na izloge, a djeca, spojena, prebačena u nadzirane igraonice. Savršenstvo novog konzumerizma. Svaki član obitelji radi, za sebe ono što mu je najdraže. Zajedno su, a opet nisu. Otuđeni u različitim smjerovima.

A, nemaš osjećaj da si otuđen. Pa, izašli smo zajedno, zar ne? Sada nam je ukinuta ta šoping nedjelja, tako grubo, naglo, da će mnogi biti potpuno nespremni kada dođe iduća. Kuda će sa sobom, s obitelji, s prijateljima? Gdje sada otići. Što raditi? Neki će, potpuno zbunjeni i depresivni ostati kod kuće. Pokušati s televizijom.

No, brzo će uvidjeti da je to slab nadomjestak za nedjeljni šoping opijat. Prvih nekoliko nedjelja bit će najteže, no kriza će minuti. Ne bez posljedica, uz velik stres, krizu i muke, no proći će. “Očišćeni” puk postat će spreman za nedjelju, onakvu kakva je nakada bila. Koja je bila znatno jednostavnija no sada. Jednostavno, nedjelja je bila dan za odmor. Točnije, da budemo globalniji, takvim je određen jedan dan u tjednu.

Smisao je bio da se jedan dan tjedno svak posveti sebi, očisti, ‘restarta’ mozak, duh i/ili tijelo. Ili da to učini zajedno s bližnjima. Tog su se običaja držale generacije, i naše, sve dok nova religija nije izgradila svoje nove bogomolje, mjesta trošenja i ljudi i novca. Nova religija, štovanje koje je dovelo do ove krize koje se sada svi plaše. I opet rade grešku jer - panika izvire zbog bojazni da će se kupovati i posjedovati manje materijalnih stvari.

Pa, što onda? Od čega mi radimo paniku - od činjenice da jedan, jedini dan u tjednu nećemo moći lizati oltare trgovina!? A mene, naprotiv hvata panika jer sam shvatio da smo u proteklim godinama izgubili uludo toliko nedjelja. A mogle su biti toliko ljepše, sadržajnije.

Mogli smo obići toliko zanimljivih mjesta, poznatih, rođaka, otići u prirodu ili, jednostavno sami sa sobom ‘servisirati’ se za radni tjedan. Svoju tetu i sestričnu nisam vidio godinu, dvije, strašno. Zlata i Renata, vidimo se. U nedjelju, naravno.