Što se učilo od dr. Čičin-Šaina

Toga četvrtka kasno poslijepodne, neugodna prosinačka kiša nije se zaustavljala. Zagrebački promet bio je u uobičajenom kolapsu. Da bi se automobilom probio kroz grad do Zagrebačke škole ekonomije i menagementa na vrhu Jordanovca, trebalo je dvostruko više vremena nego inače. Njega to nije odvratilo od nauma da dođe poslušati jedno predavanje. Dapače, zauzeo je mjesto u prvom redu predavaonice u kojoj su glavninu auditorija činili studenti postdiplomskih studija. Kad je pak “lekcija” bila završena, prvi je krenuo s pitanjima. Takav je bio dr. Ante Čičin-Šain.

Iako je još u “ono vrijeme” stekao doktorat u Heidelbergu, iako su ostali skidali kapu njegovom znanju i intelektualnom integritetu, on sam je zadržao iskreni interes za to što imaju reći drugi. U konkretnom slučaju, zanimalo ga je što će o političkim posljedicama sadašnje financijske krize reći mladi politolog sa Sveučilišta u Berkeleyju.

“I zašto nitko otvoreno ne kaže Amerikancima – zabrljali ste preko svake mjere”, komentirao je nakon te seanse naš profesor i prvi guverner središnje banke u samostalnoj Hrvatskoj. Silno ga je ljutilo što je najmoćnija ekonomija svijeta dopustila da ugrozi sebe i ostatak globusa. Ali istodobno je bio uvjeren da posljedice krize neće biti onako tragične kakvima ih neki opisuju.

I toga četvrtka predvečer, kad je potegao na vrh zagrebačkog brda da bi poslušao mladog politologa, bio je to tipični dr. Ante Čičin-Šain. Okrenut ljudima oko sebe, zainteresiran za svakog zanimljivog sugovornika i za svaku zanimljivu riječ. 
S tom osobinom, do savršenstva je razvio socijalnu vještinu koja se na ovom prostoru rijetko susreće.

Imao je talent za prepoznavanje i vrijednih ljudi. A i talent za njihovo međusobno povezivanje. Bio je majstor društvenog umrežavanja i onda kad nije bilo interneta i facebooka. Dok se danas to najčešće radi zbog samopromocije ili unapređivanja vlastite karijere, u njegovu se slučaju taj motiv mogao potpuno isključiti.

Svojedobno, vidjevši kako premijer i vlada oskudijevaju s ekonomskom ekspertizom, uspio je za izradu strateškog razvojnog okvira animirati dr. Dubravka Mihaljeka, jednog od najboljih hrvatskih ekonomista. Mihaljekovo znanje koristile su mnoge druge države, pa bi dobro došlo i Hrvatskoj, mislio je Čičin-Šain i povezao ga s tadašnjom političkom elitom. Aranžman, na žalost, nije uspio, ne krivnjom Čičin-Šaina ili Mihaljeka, iako bi Hrvatska danas možda bila u manjim problemima nego što jest. No, njegovo je uvijek bilo da sam pokuša nešto učiniti.

Od dr. Čičin-Šaina se, dakle, moglo naučiti da i veliki znalac mora biti otvoren za znanja drugih.

Moglo se naučiti koliko su važni društveni kontakti i koliko ih se lako sklapa kad se to čini iz srčanosti.

A moglo se naučiti i kako se radi u timu.

Sjećam se kako je to izgledalo kad je postao prvi hrvatski veleposlanik pri Europskoj uniji (šef stalne misije) i osnivao ambasadu. Bilo je to usred rata. Hrvatska bez simpatija u svijetu i bez novca u državnoj blagajni. Dr. Čičin-Šain postaje njen diplomatski predstavnik u Bruxellesu, gdje većina stranih veleposlanika ne želi imati nikakva posla s hrvatskim diplomatima, osim da bi se Tuđmanu prenijele kritike i negodovanja.

Hrvatska misija u Bruxellesu tih je godina bila smještena u običnom, omanjem stanu. Njegova Ekselencija ambasador nema svoj radni prostor, već sjedi u istoj sobi s nekoliko mladih suradnika, kao sa sebi jednakima, a tako se i prema njima ophodi. Pročitao bi dio svog izvještaja i pitao mladce oko sebe, je li to OK, imate li neku bolju ideju? Sasvim suprotno, dakle, od šefa koji gradi autoritet na strahovladi i strogoj hijerarhiji.

S takvim je pristupom uspijevao i kao guverner centralne banke koji je proveo monetarno osamostaljenje, i kasnije kao ‘ratni’ diplomat u Bruxellesu i Londonu…

Od dr. Čičin-Šaina se moglo učiti o ekonomiji, o politici i diplomaciji, ali i puno više od toga.