Strah od crvene Hrvatske

Da je pred izbore sve moguće, poznato je. Pa se eto dogodilo i da požeški tamburaški festival postane dio politike i političke izborne kampanje. Nakon mnoštva tamburaša u politici, posredno su u nju ušli i pravi – požeški.

Zapravo, spornim je postalo otvorenje festivala, tj. izaslanik predsjednika države koji je tamburanje otvorio. Premijerki Jadranki Kosor postalo je spornim što je predsjednik Ivo Josipović u Požegu kao svoga poklisara poslao Igora Dragovana. Premijerki je zasmetalo što je predsjednik u Požegu poslao glavnog tajnika SDP-a. Smatra to predsjednikovim kršenjem kodeksa neutralnosti i petljanjem u izbore, nastavljanjem ideološkoga projekta “crvena Hrvatska”.

Predsjednik Josipović se odmah pobunio glede takve premijerkine političke procjene, pa smo iznova svjedoci još jedne predizborne prepirke premijerke i predsjednika.

Ulaskom u novu polemiku s premijerkom Kosor predsjednik je, a da to i ne mora priznati, već u predizborju. Za vlast to možda može biti nepovoljno i lošije, za oporbu, možda povoljnije i bolje. Predvodnik Kukuriku koalicije Zoran Milanović učestalim je polemikama između premijerke i predsjednika potisnut u drugi plan. Ivo Josipović se pak tim stalnim raspravama zapravo nameće kao vođa oporbene koalicije. Za koaliciju je to, dojam je, i probitačnim jer predsjednik djeluje smirenije i staloženije nego Milanović. Zoran Milanović, zbog svađalačkog tona, u javnosti ne ostavlja osobito povoljan dojam. Naprotiv, njegov su ton i način često i iritantni. Čini se da politički rejting SDP-a poraste kada Milanović dulje šuti. To što je Josipović u Požegu poslao glavnog tajnika SDP-a sigurno nije slučajno. No, pitanje je koliko je i učinkovito za koalicijsko skupljanje bodova. Još je upitniji koliko sve to može imati utjecaja na izbore i u konačnici na pobjedu Kukuriku koalicije i stvaranje “crvene Hrvatske”.

Teško je povjerovati, naime, da bi neka takva ideološki crvena Hrvatska bila promovirana na nekom tamburaškom festivalu i da bi je promovirao ne osobito poznati glavni tajnik SDP-a. Ako takav projekt i postoji, onda ga iz pozadine vodi netko drugi. Cilj je oporbe pobijediti na izborima, ali je li i cilj te pobjede učiniti Hrvatsku ideološki crvenom? Strah od takve Hrvatske u jednom njezinom pučkom dijelu postoji. Kao i nada, u drugom njezinu dijelu, da će poslijeizborna vlast biti lijevom, a država crvenom. To je posljedica starih, nikada završenih i zaboravljenih političkih i ideoloških podjela hrvatskoga društva.

I premijerka i predsjednik, kao i pučka većina, znaju za ideološku raspuklinu Hrvatske. Josipović se tom činjenicom koristio u predsjedničkim izborima, a premijerka smatra da se u korist oporbene koalicije njome koristi i sada. S obzirom na Josipovićev obiteljski politički background, vjerojatno svojedobno riječko spominjanje “crvene Hrvatske” nije bilo slučajno. Kao što to nije ni premijerkino spominjanje takve Hrvatske nakon Požege.

Ako je u Josipovićevu nekadašnjem riječkom spomenu bilo i hotimičnoga poticanja nejasne nostalgije, u poslijepožeškom govoru ima podsjećanja na nelagodu koju neki imaju od komunizma. Podsjećanjem na to Jadranka Kosor želi senzibilizirati desnije birače i privući ih HDZ-u.

Možda nije politički korektno da se predsjednik države, izabran političkom voljom većine njezinih glasača, svrstava uz neku političku stranu. Nije korektno, ali je razumljivo. Nije se lako odreći vlastite prošlosti. Ona nije zanemarena ni u Požegi, ali pretjerano je i prerano reći da bi među tamburašima mogla biti promovirana neka buduća “crvena Hrvatska”. O tome kakva će biti Hrvatska neće na parlamentarnim izborima odlučiti ni simfoničari ni tamburaši.