Strah od ispravnog naglaska na VuKOvar

Kad god dođe koja važna ratna obljetnica, govori se o Vukovaru. I, iz godine u godinu situacija je sve gora i gora. Ne mislim tu na one stare priče kako se Vukovara svi sjete samo jednom ili dvaput u godini, niti na to da političari ondje skupljaju poene. Mislim na samo ime grada. Jer, otkako postoji, to se ime svagda izgovaralo tako da se naglasak stavljao na drugi slog, dakle VuKOvar. A sad se to više uopće ne može čuti: svi i svuda – od službenih spikera do branitelja i novinara – nazivaju taj grad po svome, stavljajući akcent na prvi slog: VUkovar.

Bezbroj puta već ih se upozoravalo na to kako se grad ispravno zove, ali oni i dalje tjeraju po starom. A što je još gore, nema ih više tko ni poučiti, a najmanje to mogu učiniti sami Vukovarci. Oni, naime, oduvijek strahuju da ne znaju dovoljno dobro govoriti hrvatski. Zato se valjda svaki put sjete kako su ih u prvo vrijeme, kad su se bili kao prognanici tek pojavili u drugim dijelovima Hrvatske, svi uporno poučavali da bi sebe trebali zvati Vukovarčanima, jer da je to u skladu s hrvatskom jezičnom praksom.

Tada su se nekako izborili da ipak budu Vukovarci, ali strah je ostao, pa kad danas netko u njih uperi kameru ili im poturi mikrofon, njih smjesta uhvati strah da je VuKOvar srpski, i pomisle da je svakako VUkovar hrvatski, kad svi drugi tako govore. Zato stanu ime svoga grada izgovarati na taj nakaradni način. To čine gotovo svi, od vukovarskoga gradonačelnika pa naniže, tek s ponekom časnom iznimkom. A upornost s kojom se pogreška ponavlja nesumnjivo svjedoči da ona ima neki dublji uzrok, neki razlog koji nije samo jezične naravi. Jer, nije to bez vraga što Hrvati nikako nisu kadri zapamtiti kako se zove grad do kojega im je toliko stalo i na koji su toliko ponosni.

Ako ljudi – svjesno ili nesvjesno – ne žele prihvatiti izvorno ime grada, onda to znači da ne žele prihvatiti ni njegovo pravo značenje. Drugim riječima, kao što imenuju grad u skladu s vlastitim jezičnim navikama, tako isto definiraju ono što se u Vukovaru dogodilo na svoj način i onako kako njima odgovara. A nevoljni Vukovarci tu ništa ne mogu: javnost je jača, mediji su moćniji, pa tako i oni pristaju da svoj grad nazivaju nepostojećim imenom VUkovar.

A i ne slute koliko je to pogubno. Jer, ako su prihvatili tuđi način imenovanja vlastitoga grada, prihvatit će i tuđu interpretaciju njegova značenja i povijesne uloge, prihvatit će i tuđe zamisli o tome kako Vukovar treba da se razvija u budućnosti. Od imena sve započinje i imenom sve završava, pa ako VuKOvar jednom postane za sve VUkovar, onda će i sudbina toga grada biti ono što od nje učine oni koji gradu ni imena ne znaju.

Svjestan sam da sve ovo možda govorim prekasno i da jedan glas ne znači ništa. Ali, bit ću sretan ako barem nekoga uspijem uvjeriti – ako uspijem uvjeriti prije svega Vukovarce – da se tu ne radi o sitnici, nego o biti ili ne biti.