Kad šef države Ivo Josipović dobije kritiku zbog svoje politike prema Srbiji i uvaljivanja Tadiću preko svake mjere, na što se čude i sami Srbi, on kritičare prozove „uskogrudnim hrvatskim nacionalistima“. Umjesto da polemizira argumentima, Josipović odgovara najobičnijom političkom diskvalifikacijom zbog koje se u jugokomunističko vrijeme išlo i na robiju, a neki su i glavu izgubili nakon što su prokazani kao opasni nacionalisti.
Ali da strah od fantomskog hrvatskog nacionalizma čuči na Pantovčaku, svjedoči i Josipovićev glavni analitičar Dejan Jović. Kako je prenio Večernjak, Jović EU upravo plaši baukom hrvatskog nacionalizma! Jer nedavno je u Chaillot Papersu, službenom listu Instituta za sigurnosne studije EU, napisao da ključ uspjeha referenduma za ulazak Hrvatske u EU leži u velikom tijelu umjerenih nacionalista koji će, kad Hrvatska uđe u EU, pokušati odvojiti Hrvatsku od “ostatka Balkana”, u prvom redu Srbije, ali i BiH.
I Jović poručuje da takvi nacionalisti moraju biti marginalizirani, jer bi inače mogli postati najglasniji protivnici daljnjeg širenja EU prema ostalim državama Zapadnog Balkana! I ne samo to. On ide korak dalje pa napominje da je posljednjih 20 godina stvoren mit o Domovinskom ratu, koji je, po njemu, postao kamen temeljac službenog diskursa. Valjda bi rat koji smo dobili, i zahvaljujući kojemu imamo državu, a Jović poziciju, svi trebali zaboraviti, ili barem marginalizirati, a Oluju ne slaviti.
Iako se u tekstu ograđuje od svoje funkcije, jer da su stavovi njegovi osobni, svejedno je nemoguće to odvojiti jedno od drugoga. Jer svi ga u prvom redu doživljavaju kao Josipovićevog analitičara, a on tu poziciju i koristi za guranje ovakvih stavova. Kod Jovića bi se tako moglo zaključiti da Hrvatska ne bi smjela postavljati nikakva pitanja Srbiji i BiH pri ulasku u EU. Primjerice, trebalo bi zaboraviti Hrvate u BiH ili položaj Hrvata u Srbiji.
Josipović je pokazao da je na tom tragu. Nedavno su ga, za susreta s Tadićem na Brijunima, novinari pitali je li bilo razgovora i o položaju hrvatske nacionalne manjine u Srbiji. A Josipović je samo otresito odgovorio da su to unutarnjopolitička pitanja Srbije. Drugim riječima, baš nas briga za tamošnje Hrvate. Ali nitko neće spočitnuti Srbiji da se miješa u unutarnjopolitičke odnose Hrvatske kad se iz Beograda propitkuje situacija Srba u Hrvatskoj. S Hadžićevim uhićenjem Srbiji bi valjda sve trebalo biti oprošteno i zaboravljeno, i kao takva glatko bi trebala u EU.
Ali da Jović ima teze koje ne drže vodu, i da ih postavlja zbog političkih potreba i osobnih vizija, najbolje govori njegova knjiga „Jugoslavija – država koja je odumrla“ koju je istodobno 2003. objavio u Zagrebu i Beogradu. Nakon toga poznata je beogradska povjesničarka Olivera Milosavljević sasjekla Jovića i njegov uradak, napomenuvši da je knjiga puna neutemeljenih, pa i pretencioznih zaključaka, pod svaku cijenu originalnih, te da je problem što autora nisu uvijek vodila saznanja, nego kako je upravo nužnost da teza bude originalna zahtijevala i da bude po svaku cijenu “dokazana”. I ne samo to.
Ona je napomenula da su njegovi zaključci „na tragu danas (i) u Srbiji vrlo popularnih teza o nemogućnosti utvrđivanja odgovornosti za raspad i rat, s obrazloženjima da kolektivna odgovornost ne postoji, a individualnu treba da utvrđuju sudovi, ali tek pošto istoričari u budućnosti utvrde šta se stvarno desilo jer ‘mi nismo bili tamo’, sasvim je prepoznatljiva i intencija Dejana Jovića da pokaže kako za tragična zbivanja niko nije kriv, kako su svi imali samo dobre namere i bili jako iznenađeni i zaprepašćeni kada je pala krv.“
Stoga Jović ne iznenađuje. On ima svoj diskurs. Ali je državni problem kad se on gura pod predsjedničkim skutima. Predsjedniče, bojite li se zaista tih hrvatskih nacionalista?
malo po malo,pada maska. biti demokratski izabran ne znaci da ces biti demokratski predsjednik koji ce se demokratski zalagati za interese Hrvatskih gradjana....stara prica,i ovaj je corak.