Kad sam u svom novozagrebačkom naselju prvi put naletio na natpis “Popravak odjeće”, osjećao sam se kao da me tko gurnuo u vremenski stroj i prebacio u pedesete godine, u mali, prašni Bjelovar bez asfaltiranih ulica na kojima se automobil pojavljivao nekoliko puta dnevno.
U to doba, kad je moj ratni naraštaj dobro upoznao krpež i trpež poslijeratne “obnove i izgradnje”, to se, istina, nije tako otmjeno nazivalo. Ali se masovno prakticiralo u legalnim krojačkim radionicama i zadrugama i bezbrojim ilegalnim malim obrtima ili kućnoj radinosti, koji su se zasnivali na predratnim singericama ili na rukama spretnima u baratanju iglom i koncem.
Odjeća (kao i razna druga tkana roba) nije se popravljala, nego se krpala, skraćivala, produljivala, sužavala, proširivala, prekrajala, okretala (stari bi se kaputi rašili i sašili tako da bi uščuvano naličje postalo lice) i na druge načine (primjerice, bojenjem) vraćala u život. Konfekcije nije bilo, nova su si odijela mogli priuštiti samo imućniji građani (pretežno iz nove vlasti) ili, pak, sretnici koje je s tri metra engleskog štofa mogao opskrbiti kakav rođak s “trulog Zapada”, a proletariziranim širokim (sirotinjskim) slojevima na raspolaganju je bio samo “popravak odjeće”.
Da, odjeće! Popravljalo se, krpalo i (doma) izrađivalo sve što je bilo potrebno za kakav-takav život. S današnjeg stajališta, možda je najbizarniji obrt bio popravak iliti štopanje ženskih najlonskih čarapa, najlonki.
U doba poslijeratne oskudice dovoljno nije bilo ni tvorničkih cigareta ili su za većinu pušača bile preskupe, pa je i na tom području vrijedilo geslo “snađi se, druže”. Omiljeni oblik “snalaženja” bio je nabava krijumčarene hercegovačke škije i motanje cigareta za vlastite potrebe. Do duhana se još nekako i moglo doći, ali do cigaretnih papirića vrlo teško, pa se pušio i novinski papir. Strašenja štetnošću pušenja također nije bilo, no to nikome nije nedostajalo.
Nekako usporedo s uskrsavanjem radionice “Popravak odjeće” čuo sam i priču o vrlo raširenoj pojavi proizvodnje filtar-cigareta u kućnoj radinosti, koje kvalitetom i izgledom ne zaostaju za onima iz tvornice koja se tobože ne smije reklamirati. Navodno da se čak i pakiraju u lijepo dizajnirane kutije.
Ukratko, oskudica nam lupa na vrata. Ali ne kao sablast koje bi se trebalo previše bojati, nego kao stara znanica s kojom (silom povijesnih prilika) znamo kako se izlazi na kraj. Ne mislim da je izlaz u otvaranju salona za štopanje čarapa i sitnome švercu, ali u otvaranju prostora odvažnim, originalnim i praktičnim ljudima koji ne gube glavu čim zaškripi svakako jest. Bili smo siromašni i opet bismo to mogli postati, no da se ničega ne treba bojati, to mi dovikuje i moje siromašno bjelovarsko društvo iz vremena kad je bilo neusporedivo teže nego što je danas. Najgore bi bilo kapitulirati pred strahom od siromaštva, a najgluplje povjerovati onima koji nas tim strahom straše.
\"Nitko me ne može tako malo platiti, koliko ja malo mogu raditi\" glasila je krilatica, nastala u našoj samoupravnoj prošlosti, a sa kojom smo devedesetih ušli u novu staru Hrvatsku. Ta bizarna izreka sve do danas ostala je naš hrvatski moto življenja.