Strategija Maybach

Premijer Sanader je prvi put, koliko znam, bez rukavica obrisao onaj sloj poslodavaca koji je bogatstvo zgrnuo na podcijenjenom radu svojih zaposlenika. Govoreći o profitima stečenim zakidanjem radnika, spomenuo je, prema tvrdnjama sudionika tog sastanka, kupnju skupocjenog Maybacha i jahti, iz čega je bilo jasno na koga sve aludira. No, ni sami poslodavci u toj neočekivanoj "plastičnosti" premijerova izražavanja nisu vidjeli nikakvu revolucionarnu prijetnju, nego prije svega pritisak da se dogovore sa sindikatima. U protivnom, minimalne plaće bi prema vlastitom obećanju morala regulirati sama Vlada, što je tripartitnim dogovorom uspjela izbjeći.

Povećanje minimalnih plaća stari je dug Vlade prema sindikatima, a i HDZ-a prema biračima.  Kada bi Vlada u tome izigrala sindikate, dobila bi ih za vrat s puno težim zahtjevom  da se generalno nadoknadi zaostajanje plaća za rastom cijena. Statističari tvrde da u Hrvatskoj već sedam godina proizvodnost raste brže od plaća, što znači da se novostvorena vrijednost dominantno koncentrirala oko kapitala, a da su radnici od toga imali najmanje.

Pozitivna je strana toga trenda bio pad nezaposlenosti. U nekim profesijama odnos između ponude i potražnje na tržištu rada više nije takav da bi se rad moglo bagatelizirati. Hrvatska se polako odljepljuje od kriterija po kojem je plaću mogao krojiti goli omjer malog broja novih radnih mjesta i tisuća reflektanata na isti posao.

Cijena rada ide bliže prema cijeni egzistencijalnih troškova, iako službeni minimalac još pliva preduboko ispod te razine.

Zasluge za takvo socijalno sazrijevanje države ne idu izravnom stranačkom zalaganju za najveću populacijsku skupinu koja živi samo od svog rada, nego generalnoj ekonomskoj politici i tržišnim odnosima koji su osiguravali nevelik, ali ipak stabilan gospodarski rast.

Sad bi se, međutim, taj proces osvješćivanja od divljega kapitalizma mogao ubrzati pod pritiskom uvezene inflacije zbog poskupljenja energenata i hrane. Pritisak ide i prema poslodavcima i prema državi. Podizanje minimalnih plaća, koliko god bilo bolno za siromašne, radno intenzivne tvrtke, minimalan je korak da se takav pritisak amortizira. Neke druge države riješile su to tako da su preuzele obavezu same financirati razliku do zakonski obavezne minimalne plaće, ali na temelju službenih pojedinačnih zahtjeva tvrtki.

Utemeljenost tih zahtjeva utvrđuje državna inspekcija pregledavanjem poslovnih knjiga, a uz takav filtar, broj zahtjeva obično ne bude velik. Niti će itko riskirati porezničko vršljanje po knjigovodstvu, ako doista nema veliki razlog.

Kerumov Maybach i tajkunske jahte dio su toga problema, ali ne i dio rješenja. Vlasnici ih neće prodati, pa razdijeliti radnicima. U tržišnoj ekonomiji i socijalno osjetljivom društvu idealno je rješenje  socijalni sporazum. Država da reformama sustava potpora i svog administrativnog aparata na svim razinama, na primjer, smanji izdatke. Poslodavcima da smanji doprinose. A oni da se obavežu povećati plaće i prijavljivati puni iznos isplata. Takav "win-win" ugovor implicirao bi više reformskih zahvata koji bi omogućili da dobiju i radnici i poslodavci, a da ni država ne ostane prikraćena.

Do jučer se činilo da za takav pothvat nema snage: Šuker preokupiran državnom blagajnom, Polančec do guše u brodogradnji i privatizaciji, Dolenec koji je formalno zadužen za razvojnu strategiju  u administrativnim papirima i pretpristupnim fondovima. Ali kad ima političke volje, kao što se pokazalo jučerašnjim dogovorom, i kadrovske oskudice mogu se prevladati.