U zemlji u kojoj je teško postići društveni konsenzus čak i o strateškim nacionalnim interesima, ovih je dana naciju mobilizirao Zakon o strateškim investicijama. Očekivano za državu u kojoj caruje recesija, gdje su zamrle investicijske aktivnosti i nezaposlenost obara sve rekorde. Logično bi zato bilo očekivati i nepodijeljenu podršku zakonu koji omogućuje jednostavnije i brže investiranje. Ali kako u ovoj zemlji, izuzmemo li zakon gravitacije, rijetko koji zakon funkcionira, zašto bi sa zakonom logike bilo drukčije. Što bismo drugo i mogli očekivati u zemlji u kojoj je Saborsko povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa kaznilo načelnika Općine Rugvica zbog pogodovanja Ikei. Investitorima se ne smije pogodovati. Treba im otežavati realizaciju ulaganja. Taj stav zastupaju kako progresivne građanske udruge, tako i konzervativni crkveni krugovi. Kako organizirane oporbene političke snage, tako i spontano okupljeni aktivisti.
Usamljeni u podršci ostali su samo poduzetnici, ali ta podrška nije na osobitoj cijeni. Društvo je prema njihovim motivima sve podozrivije i ne bi čudilo kad bi uskoro doživjeli sudbinu inteligencije u komunističkom sustavu koju su dijelili na poštenu i ostalu. Ne treba ni govoriti koja je bila brojnija. Ispravna je doduše zamjerka da treba reformirati državnu upravu koja guši investicije, a ne donositi novi zakon. Međutim, tu je kritiku preduhitrio sam predlagatelj zakona ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak izjavom kako nije sretan činjenicom da nam je taj zakon potreban te kako je njegovo donošenje izvanredna mjera privremenog karaktera.
Ostale kritike više su utemeljene na demagogiji i hipokriziji, nego na realnim argumentima. Poglavito je demagoška ona da će veliki investitori uživati povlašteni status i prečicom stizati do brojnih rješenja i dozvola. Zašto? Zato što zakon ne selektira investitore nego investicije. U tom kontekstu ne bi bilo loše kvantificirati i ostale parametre, a ne samo visinu ulaganja.
Paradoksalno je da su najveću zabrinutost iskazali oni koji kad su investicije u pitanju, najprije pucaju pa onda pitaju tko ide. Primat među kritikama nabijenim licemjerjem osvojila je ona koja ukazuje na opasnost da nam Vlada rasproda šume, vode i ostalo nacionalno bogatstvo. I to, ni manje ni više, nego neposrednom pogodbom. Bez natječaja. Slušajući panične istupe prestrašenih kritičara čovjek bi pomislio da je krčenje amazonskih prašuma prava sitnica u usporedbi s krčenjem i isušivanjem koje provode nezaustavljivi investitori po Hrvatskoj gradeći industrijske pogone, elektrane i ostala betonska zdanja. To što godinama nismo u stanju eksploatacijom drvne mase iskoristiti ni količinu njezina godišnjeg prirasta i što smo u posljednjih dvadesetak godina sagradili samo jednu spomena vrijednu hidroelektranu, i to male snage, samoprozvane čuvare nacionalnih dobara ne zabrinjava. Doduše, treba ljude razumjeti. Što bi se oni zamarali time kad većina njih ionako živi na državnom proračunu. Njima investicije stvarno nisu potrebne. Boje se mogućnosti prodaje dobara neposrednom pogodbom. Najvažniji je, kažu, javni natječaj. Pa nije li ova zemlja opljačkana upravo kroz poslovne transakcije realizirane na temelju javnih natječaja. Neke od njih i na onim međunarodnim. Kad lisice pustite u kokošinjac, nijedna ograda vam ne pomaže. Pretjerana regulativa pokazala se uspješnom u sputavanju poduzetništva, a nemoćnom u sprečavanju nemoralnih i kriminalnih postupaka pojedinih državnih dužnosnika. S obzirom na obvezu javne objave svih projekata koje Vlada proglasi strateškim i veliki publicitet koji su protivnici dali tom zakonu, može se očekivati da će njihova realizacija biti intenzivno medijski praćena. To bi moglo donijeti dodatne uštede investitorima jer neće morati obilaziti gradilišta. Dovoljno će biti da otvore novine ili uključe TV prijemnik. Svako zlo za neko dobro.
Svi stalno pljuju po komunistima, ali se ponasaju kao oni. Cim se ukaze opasnost da bi neka investicija mogla uspjeti i investitor nesto zaraditi, odmah se nadje udruga koja ce tome pokusati da stane u kraj.