Pucanj u djetinjstvo, u svakidašnjicu ispunjenu običnim životnim brigama i radostima, poput školskih primjerice, odjekuje sad u zagrebačkom, sad u omiškom dvorištu. Žrtve, najčešće mladi, dob do boli neshvatljiva. Žrtve su međutim i roditelji. Kako odgajati djecu kad ti je sumnjivo i što osamljeni djed iz susjedstva pred tobom, dakle roditeljem pruža tvojoj desetogodišnjakinji bombon, čokoladu. Nekoć je to bio izraz dobrote čovjeka koji u mladima vidi budućnost svijeta, a danas se čini kako se baš nad djecom želi zatrti svaka nada u bilo kakvo življenje.
Sumnjivci s igrališta
Nije se dogodilo ništa, ali roditelj u glavi uvijek ima nekoliko, najčešće loših scenarija. Dva-tri dana prije početka škole sin mi s košarke dolazi sav sretan jer ne samo što je uživao u omiljenoj igri nego i u engleskom. Provjeravao je što je svih ovih godina naučio i u školi i na različitim tečajevima ni manje ni više nego sa stričekom, kako mi je rekao, koji je iz Grčke došao živjeti u Hrvatsku, a rođen je u SAD-u.
Čim mi je spomenuo da je razgovarao sa stričekom oko devet navečer, skočila sam kao da mi je netko na glavu izlio kotlić vrele vode. Dijete nije uspjelo ni dovršiti sljedeću rečenicu, gotovo mrmljajući sebi u bradu da mi više i neće reći s kim je bio, kad sam zagrmjela. Zna li on da se takvi poput stričeka s kojim je razgovarao na engleskom baš i okupljaju po igralištima i vrebaju baš na takve kao što je on? Neiskusne, mlade, naivne. Kad mi je sin ipak nekakao uspio reći da je hitronog i kako bi svakome uspio umaknuti da je u nekoj opasnosti, shvatila sam da me samo pokušava smiriti.
Roditelji stražare nad djecom
Sva je prilika da postajemo pravi stražari. Ako nam je sumnjiv svaki izlazak na igralište, ako moramo vrebati s kim nam se djeca druže, ako subotom ne spavamo jer nam djeca nekamo izlaze, a mi zamišljamo kako im netko u piće stavlja kakvo omamljujuće sredstvo, ne gubimo li samo mjeru nego i razum. Razuma očito nije bilo kad je kamenovano sve što pripada osumnjičenu pedofilu iz Sumpetra kraj Omiša.
Kad roditelji uzmu pravdu u svoje ruke, kakvu će poruku poslati svojoj djeci. Neka se i ona ponašaju kako im se prohtije, neka kamenuju. A na koga uopće da bacimo prvi kamen kraj tolikih sumnjivaca za koje smo svi odgovorni. Ako sumnjam u sve što se miče po igralištu, ako bdijem i nad računalnim društvom svoga djeteta, ako ponekad i neprilično propitujem o društvu s kojim izlazim, ostavljam li njemu imalo prostora da sam odlučuje? Da odabere s kim će igrati košarku, a s kime ići u disko, da odlučuje sam. Čini mi se da je, s obzirom na vrste nasilja kojima su djeca izložena, prekasno da odlučuje samo jedan roditelj i samo jedno dijete.