Sva moja putovanja u Sjedinjene Američke Države počinjala su u polju nadomak Zagreba, ispred tvrđave od američkog veleposlanstva u Buzinu. To su vrata kroz koja mora proći svaki hrvatski državljanin kada u Novi svijet putuje prvi put, ili nakon što mu je istekla jedna od prethodno izdanih viza.
Cilj mog prvog prekoatlantskog leta bio je New York. Veliki gruzijski bas Paata Burčuladze pozvao me na proslavu svog 50. rođendana u Metropolitanu, najvećoj i najznačajnijoj opernoj kući čitave Sjeverne Amerike. Pjevao je ulogu hebrejskog svećenika Zaccarije u Verdijevoj operi Nabucco.
Ameriku zovu i Amerika je doista bila i još jest velika talionica naroda. Ali, ne toliko da se među četiri tisuće posjetitelja te večeri u Metropolitanu ne bi vrlo jasno isticali i međusobno razlikovali Židovi i Talijani. Premda su svi oni Amerikanci, te dvije skupine bile su izrazito najzastupljenije u publici. Odavao ih je fizički izgled, način odijevanja, držanja, gestikulacije, jezik, sve pomalo.
Zašto baš Židovi i Talijani? Jednostavno. Jedna od najpopularnijih Verdijevih opera ima kultni status za oba naroda. Za Židove zato što je u operi riječ o jednoj od mnogih bolnih epizoda njihove povijesti. Nabucco je babilonski, odnosno asirski kralj Nabukodonozor (kako mu ime piše u hrvatskom prijevodu Biblije) koji je prije više od dva i pol milenija razorio prvi jeruzalemski hram i Židove odveo iz njihove domovine u ropstvo.
Čežnju porobljenih Hebreja za domovinom i slobodom iz 137. psalma Temistocle Solera pretočio je u talijanske stihove, a Verdi u jednu od najpoznatijih i najljepših svojih melodija. Zborska arija “Va, pensiero...” i čitava opera Nabucco postala je Talijanima u 19. stoljeću metafora vlastite borbe za nacionalno oslobođenje i ujedinjenje, a Verdi herojska figura u nacionalnom panteonu tik do Garibaldija. S obzirom na brojnost Židova i Talijana u New Yorku sasvim je, dakle, razumljivo da i jedni i drugi hrle na svaku izvedbu Nabucca u Metropolitan, koliko zbog umjetničkih i glazbenih razloga, toliko i zbog ritualnog njegovanja i obnavljanja vlastitih nacionalnih sentimenata. A opet, svi su oni Amerikanci, a “Va, pensiero” univerzalna himna koja govori jezikom svih potlačenih i porobljenih.
Ta večer u Metropolitanu bila je jedna od najdojmljivijih demonstracija moći glazbe kojoj sam u životu prisustvovao i spada među nezaboravne dojmove mog prvog američkog putovanja. U pet dana koliko sam tamo boravio nisam maknuo s Manhattana. Kamo bih i krenuo pored tolikih čudesa u Metropolitanu, kao i onih, nimalo manje fantastičnih, koja se događaju u produkcijama mjuzikala na pozornicama Broadwaya. Uz to, propješačio sam taj poluotok uzduž i poprijeko. Hodao sam od velike tada još raskopane rane na mjestu gdje su do 11. rujna 2001. stajali tornjevi blizanci, pa sve gore do Harlema, sjeverno od Central Parka.
Poslijepodnevna šetnja Herlemom bila mi je osobito korisna i poučna. Niste ni svjesni života u svijetu u kojem uvijek pripadate većini dok se ne nađete u okruženju u kojem ste prema bilo kojoj osnovi potpuna manjina. Hodao sam dobrih pola sata iz četvrti u četvrt, sve dublje u Harlem i sve to vrijeme nisam susreo niti bilo gdje spazio, pa čak ni u automobilima koji su prolazili, ama baš nijednog čovjeka svoje rase. Proučavajući vlastite reakcije, osjećaje i instinkte, u tih pola sata hodanja naučio sam o temi manjine i većine više nego iz svih knjiga i studija. To bih svakom preporučio.
Ali, kako rekoh, to je putovanje počelo u polju, u rano i vrlo hladno zimsko jutro, na minus deset stupnjeva, na otvorenom, gdje se formirao red pred ulazom u konzularni odjel Veleposlanstva Sjedinjenih Američkih Država. Stajao sam tamo i cupkao s noge na nogu s još pedesetak, ako ne i stotinjak sugrađana koji smo došli po vizu. Tamo, u polju, sretni što ne pada kiša, iskusili smo na vlastitoj koži i promrzlim tabanima gdje nam je mjesto u odnosu na veliko i moćno carstvo čiju smo prvu ogradu i predstražu morali prijeći u Turopolju.
U međuvremenu sam još jednom putovao u SAD, taj put u Los Angeles, a prije samo dva tjedna i treći put, ponovno u New York. I ponovo sam morao u Buzin. I dalje se čeka vani, ali za slučaj kiše postoji i nadstrešnica, a i vrijeme čekanja je puno kraće i u manjim skupinama jer Amerikanci su u međuvremenu savršeno razradili sistem naručivanja stranaka preko interneta u točno određeno vrijeme i u skladu s do u detalje razrađenim postupkom kroz koji se unutra prolazi.
Osobito lijepe uspomene i dojmove ovaj sam put donio iz samog Central Parka gdje sam usred jedne skupine bubnjara i trubača kreolskog podrijetla dobio sjajnu lekciju iz kontrapunkta. Važno je osjetiti zajednički ritam i melodiju i uključiti se u njih bilo kakvom bukom ili glasom. Svaki prolaznik je dobrodošao. Sličan osjećaj imao sam i dok me je hrvatski veleposlanik pri UN-u Ranko Vilović ljubazno vodio kroz zgradu Ujedinjenih naroda na East Riveru. Zahvaljujući vodiču tog ranga mogao sam stati i za samu govornicu Generalne skupštine, sjesti na mjesto predsjedavajućeg Vijeća sigurnosti i osjetiti važnost tog mjesta. Koliko god je često nemoćno i neučinkovito, da ga nema trebalo bi ga izmisliti.
No, prije svih tih putovanja i ja sam, baš kao i svaki drugi hrvatski građanin, ispunjavao formulare s potpuno luckastim pitanjima. Prvi put silno se čudeći, drugi put rutinski, a treći put već uz glasan smijeh pismeno sam obećavao da se u SAD-u neću baviti terorističkim aktivnostima, organiziranjem prostitucije, trgovanjem ljudima ili krijumčarenjem narkotika. Valjda Amerikanci znaju zašto im to treba. Možda zato što je kod njih jednako ružno kad vas uhvate u zločinu kao i kada vas uhvate u laži. U svakom slučaju, ispunjavajući te formulare nisam izgubio ama baš ništa od svojeg ljudskog dostojanstva ili nacionalnog ponosa, a na svakom sam koraku bio vrlo ljubazno dočekan. Jednostavno, za nas Amerika počinje u Buzinu.
I nikako mi nije jasno što to bi Zoranu Milanoviću, bivšem diplomatu i sadašnjem premijeru da se toliko uzjogunio kad je morao proći proceduru kao i svaki drugi njegov hrvatski sugrađanin, premda čak i nije morao osobno potegnuti do buzinskog polja. U naših političara tako lako plane taj superego i nije uopće loše da se barem ponekad, tako napuhani, sudare sa supersilom.