Studentska utopija

Amerika je u sadašnjoj krizi pala gotovo na koljena. Hrvatska se solidno drži. U Americi propadaju giganti, a nezaposlenost je najveća u posljednjih 25 godina. U nas dosad nije bilo tolikih masovnih otkaza kako se bombastično najavljivalo.

Unatoč svemu tome, u Americi nema velikih uličnih prosvjeda. Jer je Amerikanac odgovoran prema svojoj državi zbog stanja u kojemu se nalazi. Za izlazak iz njega potrebno je zajedništvo. I Hrvatskoj je u ovom trenutku potrebno zajedništvo, jer se našla u krizi koju dosad na takav način nije proživljavala. No u nas se počela događati ulica. Zašto?

Sve treba smjestiti u kontekst skorih lokalnih izbora. Da, lokalnih, a ne nacionalnih. Naglasak je na lokalnima, jer se njihovim ishodom neće ništa bitno promijeniti na nacionalnoj razini niti će se riješiti i jedan državni ili društveni problem. Oni jedino mogu biti signal kako trenutačno diše biračko tijelo i na temelju toga prognozirati što će biti do nacionalnih izbora, koji su ipak još daleko. Svi nas uče da je vrhunac demokracije u izlasku na birališta i biranju onih za koje držimo da će biti bolji na vlasti.

Istovremeno se mogu kazniti oni koji su vladali i pokazali su se lošima. No u Hrvatskoj se počela događati ulica koja ima pretenzije zamijeniti biračka mjesta. Na stranu to da nitko nikome ne može osporiti pravo na prosvjed. Sve je to dio demokracije za koju smo se borili. Činjenica je, međutim, da dio sindikalnih vođa zove ljude na ulicu baš pred izbore, jer ne žele ni na koji način participirati u suočavanju sa sadašnjom krizom. I tako za sebe skupljaju jeftine poene.

Studente se pak godinama optuživalo da su pasivni, a sad je neimenovana ekipa pokrenula val prosvjeda po fakultetima. Iako je riječ o neznatnom broju studenata, poglavito s filozofskih fakulteta, daje im se veliki prostor, a da se zapravo još uopće ne zna tko su njihovi lideri i koji su im konkretni zahtjevi. Glavni zahtjev oko besplatnog studiranja, s kojim su krenuli, zapravo je posve apsurdan i neostvariv.

Apsurdan je jer nema gotovo ni jedne zapadne zemlje u kojoj studenti ne participiraju na ovaj ili onaj način u financiranju svoga studija. I neostvariv jer bi njihov zahtjev značio da se ukidanje školarina treba namiriti iz državnog proračuna, što je nekoliko stotina milijuna kuna, i to u trenutku kad očito tog novca nema. Zašto se studenti nisu pobunili zbog uvjeta studiranja, opremljenosti fakulteta, posvemašnje korupcije, loših profesora...? Udarivši baš na novac, udarili su na jeftin populizam i demagogiju, jer je tako najlakše dobiti druge, i njima manipulirati. Iako je sve to što traže ravno utopiji.

Stoji li iza njih neka stranka ili politička opcija? SDP-u sigurno godi da se HDZ-u pred izbore događa ulica, pa da svi budu nervozni. Kako god bilo, o studentskim se prosvjedima počelo govorkati među SDP-ovcima, primjerice na nedavnoj njihovoj zagrebačkoj konvenciji.

A onda kao medijski savjetnik prodekana zagrebačkog Filozofskog fakulteta Damira Borasa, odakle su krenuli prosvjedi, osvane bivši Račanov medijski savjetnik Krešimir Macan, koji je i danas blizak SDP-u. Čim su prosvjedi počeli, kod Borasa se pojavio i jedan od najgrlatijih i najsvadljivijih sindikalaca Vilim Ribić, što je gotovo svima promaknulo. Je li i njega Boras angažirao kao prijatelja da mu pomogne u odnosima s javnošću, kako je opravdao Macanov angažman?

Studenti se pak pojave sa sindikalistima na tribini, s koje je poručeno da su svuda oko nas vragovi! Gdje su egzorcisti? I na kojoj studenti više ne spominju školarine u prvom planu, nego prelaze na polje politike. To ništa ne mora značiti, ali je vrlo simptomatično. Svi koji žele u politiku neka sastave liste i pred birače. Sve drugo bliže je anarhiji, a ne demokraciji!