Sud još štiti Tita

Proustaški rapoloženi mladići u kamenjarskim podnebljima znali su u vrijeme komunizma zapjevati gangu – “Druže Tito, kupit ću ti fiću, a mercedes Anti Paveliću”. Ako bi ih tko prijavio, završili bi u zatvoru na najmanje godinu dana. I danas bi bili kažnjeni, istina, mnogo blaže. No vjerojatno bi ih teže pogodila činjenica da mercedes nije pripao Paveliću nego Titu.

Upravo je, naime, sa 375 kuna globe kažnjena Umažanka Zdravka Leindl koja je u svibnju ove godine u Umagu bacila tri jaja na Titove slike izložene u povodu polaska slovensko-hrvatske štafete prema Beogradu, a slike su bile uz kafić “Tito” i na jednom – mercedesu.

Osim što je bacila jaja, optužena je vikala: “Bando lopovska, sram vas bilo, idite klečati u Hudu jamu”. Sve je to, napisala je sutkinja u presudi, “kod nazočnih građana izazvalo nevjericu, zaprepaštenje i osjećaj nelagode”.

No što ako je kod nekih “nazočnih građana” samo izlaganje Titovih slika i nošenje štafete izazvalo ogorčenje jer su im očevi i druga rodbina ubijeni u Bleiburgu ili na križnom putu, mučeni na Golom otoku, čamili kao politički zatvorenici u Staroj Gradiški i Lepoglavi? A takvih građana u Hrvatskoj ima na stotine tisuća. Uzaludni su svi pokušaji da se Tita iskupi kao antifašista. Kad su partizani činili zločine, on je bio glavni zapovjednik. U komunizmu, koji je jednako okrutan kao fašizam ili nacizam, on je bio prvi čovjek Partije i države.

Ni bolji ni lošiji nije bio poglavnik NDH Ante Pavelić. Pa ipak, slavljenje Tita, isticanje njegovih slika i simbola njegove vladavine ne kažnjava se, ali se sve ustaško kažnjava. Zašto?

Razlog je vrlo jednostavan.

Naslijeđe iz komunizma u politici, medijima, u institucijama, u stvaranju općeg političkog ozračja u zemlji, u javnom razlikovanju dobra i zla – još uvijek je jače od demokratskih mjerila i pravila. A po tim demokratskim mjerilima i pravilima sutkinja koja je osudila Zdravku Leindl trebala bi istoga časa biti smijenjena i kažnjena, jer institucionalno, sudski, službeno, pod okriljem države štiti zločinca Tita, a kažnjava građanku koja je u njegove zločine uprla prstom!

Pod okriljem države još mnoge ulice, trgovi i škole nose Titovo ime. Zašto? Kako bi se u javnosti i u represivnim institucijama reagiralo kad bi se netko drznuo neki trg, ulicu ili školu nazvati Pavelićevim imenom? A to bi – ni manje ni više – bilo isto kao ustrajavanje na imenu komunističkog jugoslavenskog diktatora i ratnog zločinca. Kad sam se svojedobno u istoj ovoj kolumni žestoko usprotivio spomeniku Juri Francetiću u Slunju, gdješto sam morao otrpjeti vrlo ružne psovke. No siguran sam da bi poricanje ili relativiziranje ustaških zločina i kod onih koji ih teško priznaju bilo poljuljano kad bi se službeno, na razini države i u njezinim insitucijama te pogotovo u medijima s istom objektivnošću sudilo o partizanima i ustašama, o Titu i Paveliću, o zločinima i jednih i drugih, i jednoga i drugoga.

Ovih je dana zbog sumnje u gospodarski kriminal uhićen jedan poduzetnik koji je prije nekoliko mjeseci s bratom, također poslovnim čovjekom, sufinancirao obnovu jednoga partizanskoga spomenika.

Kad sam pročitao vijest da je uhićen, prva mi je asocijacija bila baš obnova toga spomenika. Pomislio sam, što je možda i istina, da je tim činom uhićeni stvarao alibi za svoj kriminal. Tu pomisao podupire i presuda Zdravki Leindl, presuda koja u ime države favorizira jedno naslijeđe, ideologiju i praksu koja može imati utjecaja u svekolikom životu u zemlji. Da totalitarni režimi, braća po zločinu Tito i Pavelić, ne bi imali toga utjecaja, treba ih podjednako prekrižiti i osuditi.