Sudbina na izborima

Prije ovih izbora gotovo da je zajedničkim sloganom svih raznorodnih stranaka i kandidata mogla biti negdašnja socijalistička budnica: “Probudi se, nešto se dešava, i tvoja se sudbina rješava!” Barem je takav dojam.

Na prvim neposrednim izborima kao da su se svi trudili birače uvjeriti da je važno da glasuju i zbog samih sebe. Jer da i od njihova izbora, puno više nego na državnim izborima, ovisi kako će im biti. U četiri najveća grada nade su vezane uz poznate, uz one koje su već birali, ili uz nova lica koja još nisu bila na vlasti.

Zagreb i Rijeka nisu se odlučili na mijenu i smjenu. Osijek i Split glasovali su za promjene. Rijeka je nedvojbeno SDP-ov grad. Osijek je postao Glavaševom “tvrđom”, ali su ipak kulturološki najzanimljiviji Zagreb i Split.

Split je “kupio” Kerum. Zagreb je ponovo Bandićev. Je li i SDP-ov? Zašto ovo pitanje? Zato što su i ovi zagrebački izbori pokazali da je Milan Bandić i više od SDP-a. On je član te stranke, ali je zapravo sam svoja stranka. U Zagrebu bi Bandić vjerojatno pobijedio i bez SDP-a. Ali SDP s nekim umjesto Bandića, možda malo morgen. Za njega su glasovali vjerojatno čak i oni koji njegovu stranku ne mogu ni smisliti, ali koji Zagreb bez njega ne mogu valjda ni zamisliti.

Ako se gotovo svi, nekim čudom, osjećaju pobjednički nakon ovih izbora, zapravo su najzanimljivijim pobjednicima Bandić i Kerum. Do Bandića su na pobjedničkom postolju Željko Kerum i Branimir Glavaš. Kerum je pobijedio premda ga se pokušavalo diskreditirati da mu fali drugi dio vlastitog prezimena. I k tome još kao Vlaja. Zapravo, kao nekog i kao nešto što se pod tim pojmom podrazumijeva, ali se direktno ne kaže, ali je oznaka za priprosto, primitivno i nedovoljno urbano.

Slična se, ali ipak nešto manje suspektna kulturološka odrednica veže i uz Bandića. Kerumovu splitsku pobjedu njegovi protivnici doživljavaju kao vlaiziranje Splita, gotovo kao njegovu novu rebarbarizaciju, sličnu davnoj navali slavenskih barbara u Dioklecijanov grad. Kerumovi birači u njemu pak, čini se, vide bogata poduzetnika koji ima, a od kojega očekuju da svoju uspješnost i sposobnost, kako je i obećao, uloži i na njihovu dobrobit. Čak i neovisno hoće li i on zaraditi na toj njihovoj eventualnoj dobrobiti.

Pojednostavljeno i redukcionistički bi se moglo reći da je odnos Kerumovih birača i njihovih projekcija i poslijeizbornih očekivanja, na svoj način, socijalistički i titoistički. Ne u ideološkom smislu, nego glede “društvene raspodjele”. To je model gdje “gazda” ima gdje i dalje može nesmetano stjecati, pod uvjetom da “i nama da”.

U Zagrebu se neka vrsta titoizma možda najviše može predočiti parafrazom starog slogana o Titu: I poslije Bandića, Bandić. I nakon što su ga SDP-ovi strateški genijalci, predvođeni Zoranom Milanovićem, stavili na začelje liste svojih ljubimaca, Bandić je pobijedio. Kao i Kerumu, i njemu “građanska Hvatska” zamjera manjak urbane kulture.

Dok mu stanovnici rubnih dijelova grada čestitaju što je gradskijim učinio i nekadašnju neurbaniziranu zagrebačku periferiju, “urbani elitisti” mu zamjeraju da je od centra Zagreba učinio periferiju, da je grad kulturološki poseljačio. U Splitu je Kerum nedvojbeno pobijedio kao Kerum, a u Zagrebu najvjerojatnije i Bandić kao Bandić. Koliki je udio u Bandićevoj pobjedi bio samo njegov, a koliko stranački, problem je SDP-ovih lumena.

No, dojam je da je Bandić danas – ako se za njega uopće u terminima političke teorije zapravo i može govoriti – više neki kršćanski socijalist nego socijaldemokrat. On je politički eklektik s tendencijom pretvaranja u narodnog šamana, kojemu se vjeruje, čak i neovisno o “stranačkoj vjeri”. Kerumu se povjerovalo jer ima, pa bi mogli imati i drugi, a Bandiću jer je uvjerio da je “samo jedan od nas”.