Sudbinu Kurda dijele Hrvati RS-a

Hercegovina ima na što biti ponosna. No, treba se i stidjeti. Malo je ratova u planetarnim okvirima nakon Drugoga svjetskog rata u kojem je u tako kratkom razdoblju od svega godinu dana došlo do potpunoga istrebljenja jednoga naroda, kao što se to dogodilo Hrvatima u RS-u. Taj potpuno zaboravljeni i ostavljeni dio hrvatskoga nacionalnoga tkiva i danas proživljava sudbinu Kurda.

Ratne vlasti RS-a namijenile su im dvije adrese. Prvu - masovne grobnice i drugu - progon preko Save. Treće nije bilo. Službeno, Haag genocid nad Hrvatima u RS-u sudskim putem još nije dokazao, no dokazi za one koji ih žele vidjeti i danas vrište oko nas. Od 200.000 Hrvata, koliko ih je prije rata živjelo na tim područjima, danas je ostalo nešto manje od 10.000.

Iz RS-a tek ovih dana stižu simbolične geste poziva na povratak. Konkretnih mjera za sustavan i održiv povratak nema niti će ih biti. Ni službeni Zagreb se nije proslavio. Primio ih je nakon masovnih zločina u svoje okrilje. Nikada nije iskazao potporu za sustavnim povratkom. Dapače.

RH je pomoću njih popunjavala svoje demografske rupe. Vrhunac sramotnog i katastrofalnog odnosa doživjeli su od svojih sunarodnjaka iz južnih krajeva. Mostar i Hercegovina su se prema njima ponašali kao da se sustavno istrebljenje ne provodi nad njihovim sunarodnjacima. Kao da je taj mega-zločin miljama daleko, a ne ovdje, sada. I Hercegovina je u posljednjem ratu bila svoje bitke. Vojno nije mogla pomoći. No, mogla je makar riječima potpore.

Makar kakvom gestom kako bi bar pokazala da joj je stalo. To nije učinila. Ni ratne vlasti Herceg Bosne, ni poratne vlasti stacionirane u Mostaru. Toga se Hercegovina treba stidjeti. Danas se Hercegovini njezina bahatost i bezosjećajnost razbila o glavu. Baš onako kako se ona u najtežim danima rata ponašala prema Hrvatima u RS-u, danas se Zagreb ponaša prema Hercegovini. Umjesto pomoći cijeli teret golemoga zločina tijekom 90-ih, nepravde, patnje i boli, ali i pokušaja spašavanja preživjelih - spao je na samo jednu osobu.

Pogađate, riječ o banjalučkom biskupu Franji Komarici. Biskup i ovih dana upućuje apele. Fakti, nažalost, govore da masovnog povratka neće biti. Vrijeme je za otrježnjenje. Vrijeme je za istinu. Istina u ovom slučaju udara poput malja u glavu. No, kuknjava i naricanje o pravima Hrvata u RS-u neće pomoći. Od Banjaluke se nema što očekivati.

RS endemskim Hrvatima može jamčiti samo jedno: da će se prema njima odnositi kao australske vlasti prema Aboridžinima ili američke vlasti prema Indijancima. Hrvati Banjaluci više nisu opasnost. Dapače, oni su u ovom broju sasvim poželjan dekor. S druge strane, Hercegovina opet ne kuži.

Hercegovina opet promašuje. Umjesto konkretnih mjera za život dostojan čovjeka onih preživjelih 10.000 Hrvata, Hercegovina preko svojih političara petlja, mulja, laže i obmanjuje. Hercegovački političari koji su zauzeli vodeća mjesta gotovo svih hrvatskih stranaka, već su za iduće izbore počeli s obećanjima o sustavnome povratku. Kao da je prema Hrvatima RS-a svih ovih godina učinjena mala nepravda pa je treba podebljati novim lažima. Prestani, Hercegovino, da ti se ne bi još više razbilo o glavu.