Uvijek isto. Jednak zaključak, jednako pitanje. Izlazim s galerije haaške sudnice i iznova se pitam: pa što je ovo, kakvi su to svjedoci, kakvi su to “dokazi”...!? Pitam kolege, provjeravam – je li moguće da se sudi na temelju ovakvih, “nikakvih” dokaza!? Odslušao sam “pasionirano” prvih desetak svjedoka koje haaško tužiteljstvo izvodi kako bi potvrdilo onu gadnu optužnicu protiv trojice hrvatskih generala. Možda sam previše “unutra”?
U Zagrebu, naprotiv, i drugi vide isto, pitaju – čekaj, pa zar ovi doista nemaju neke jače dokaze? Objašnjavam da je uistinu uglavnom riječ o općim doživljajima, da smiješno zvuče izjave kako je Knin uništen, a obrane stalno prikazuju videosnimke koje to opovrgavaju. Da je optužba o progonu prekomjernim granatiranjem smiješna i onima koji to još ne smiju priznati – tužiteljima!?
Da jedan od tužitelja po haaškim kuloarima proklinje dan kada im je bivša šefica Carla del Ponte, nasilu, unatoč njihovog protivljenja, u optužnicu protiv Gotovine, Čermaka i Markača “uvalila” i to granatiranje “mitskih razmjera”. Kako im ne bi bilo neugodno kada jedan njihov svjedok, govoreći o artiljerijskom napadu na strateški važan Gračac, priznaje da je za taj “armagedon” Hrvatska vojska utrošila čak – 15 granata!?
Pogrešno je ovdje razmišljati uvriježenom logikom. U svjedočenjima, posebice onih koje je tužiteljstvo predstavilo kao svoje glavne svjedoke, nalaze se izjave koje otkrivaju pozadinu tog procesa i kako je nastala optužnica. Kanadski general Leslie sam je otkrio zašto je slao pretjerana izvješća o Oluji. – Naš je zadatak bio da zaustavimo napade HV-a, da se oni povuku iz zone razdvajanja i vrate na početne položaje – barem o tome iskreno tvrdi Leslie.
On je bio jedan od zapovjednika UNCRO-a, a mandat im je bio (za razliku od UNPROFOR-ova) – demilitarizacija područja i povratak civilnom načinu života, te integracija. No, Leslie je objasnio “stvarni” mandat UN-ovih snaga u okupiranim dijelovima RH. Priznao je vezu njegovih izvješća o “uništenim gradovima krajine i granatiranju civila”, s napadom međunarodne diplomacije i politike, dva dana poslije početka Oluje, kada su u Ženevi političari (prije svega Carl Bildt, ali i moćni Solana) otvoreno prijetili Hrvatskoj zbog akcije i, doslovce poručili – “ovo je zločin koji spada u mjerodavnost haaškog suda”. Dobar dio EU bio je oštro protiv Oluje. UN je dobio zadatak da učini sve da spriječi da HV uspije.
Koordinirani napor svjetske diplomacije trebao je zaustaviti Hrvate. I uspjeli bi da je poginuo neki UN-ovac, koje je, prije početka artiljerijske pripreme HV-a, znajući da Oluja počinje u 5 sati, kanadski general poslao da pokupe njihovo osoblje. A poslao ih je, ne u oklopnjacima, nego s dva “minibusa”. Nezaštićene. No, Hrvati su Oluju uspjeli obaviti u rekordno kratkom roku, tako da se ova “pozadinska” akcija dijela međunarodne diplomacije izjalovila. A nije dao ni SAD da bude drukčije.
Nakon svega, ostalo je da se Oluja pokuša pobijediti na drugoj “fronti”. Hrvati su uspjeli integrirati svoju državu, no neće pisati pobjedničku povijest. Originalna je zamisao bila da se u Haag “pokupi” cijeli državno-politički vrh, no, što iz “bioloških”, što političkih razloga, proces je sveden na tri generala. “Uvjerljivost” tužiteljevih svjedoka “prvijenaca” zasad potvrđuje teorije da je motiv ovog suđenja uglavnom – osveta. Onih kojima je Oluja pomela njihov, sasvim drukčiji scenarij za kraj rata u “regiji”.