Ubojstvo svećenika Josipa Rafaja dobilo je sudski epilog. Srećko Uzelac nepravomoćno je osuđen na 14 godina jer je sud utvrdio i neke olakotne okolnosti za optuženika.
Slučaj svećenika Rafaja otvara i legitimno pitanje o tome obnašaju li svećenici svoju službu u skladu s proklamiranim katoličkim načelima te što rade biskupi kada doznaju za grešne postupke. Umjesto da se hrabro suoče sa svim izazovima te da odvoji “žito od kukolja”, Crkva uglavnom ne želi priznati svoje pogreške pa čak ni u onim slučajevima kada je sve kristalno jasno.
Više nema dvojbe da je ubijeni svećenik Rafaj bio u višegodišnjoj ljubavnoj vezi s Evicom Krešić. Treba odmah na početku reći da zbog ljubavne veze, pa bila ona i između svećenika i revne župljanke, nitko nema pravo uzimati pravdu u svoje ruke, a kamoli nekome oduzeti život.
No, zanimljivo je da se gospićko-senjski biskup Mile Bogović odmah nakon napisa o nedoličnom životu svećenika Rafaja obrušio na medije te uporno ponavljao da novinari žele ocrniti nesretnog svećenika. Tvrdio je da Rafaja nije premjestio zato što je bio u nedoličnoj ljubavnoj vezi iako je o tome brujala cijela biskupija, nego da je bila riječ o redovitom premještaju.
Biskup je očito smatrao da je “premještaj” dostatna kazna za poprilično razvratan život za jednog svećenika. Prije stotinjak godina, u eri zaprežnih kola, “kazna” premještanja možda bi i imala nekog efekta.
Nije toliko problem u tome što svećenici “skrenu s pravog puta” jer i oni su, napokon, samo obični smrtnici, nego je problem u tome što Crkva često upotrebljava cijeli svoj sustav kako bi grešnike prikrila i zaštitila. Jedini put za iskupljenje grijeha jest da se on prizna te da se grešnik iskreno pokaje.