“Sukob interesa” - politička psovka

Malo je sintagmi toliko često – i toliko nedomišljeno – javnogovorno korišteno kao “sukob interesa”. Postalo je to ritualnom političkom psovkom, popularnim diskvalifikacijskim obrascem u političkim raspravama (od lokalnih lovačkih društava do najviših zagrebačkih brežuljaka). I površan pogled na svakidašnje zbivanje javnosti neprijeporno upućuje na to da ima dobrih razloga za opetovano spoticanje o problem koji sintagma označuje, šteta je, međutim, što do spoticanja uglavnom dolazi zbog nepoznavanja njezina navlastitoga značenja.

Načelno, riječ je o sintagmi utemeljenoj u liberalnome svjetonazoru, u pretpostavci da se društvena dinamika sastoji u interesnim sukobima – pri čemu je svaki subjekt nositelj vlastita, pojedinačnog interesa. Onaj sukob o kojemu se gotovo papagajski priča jest sukob interesa unutar jedne osobe (ili ustanove) s očitom posljedicom: interesna je pozicija takva (unutrašnje interesno razdiranoga) subjekta izvanjskome svijetu jednostavno nejasna.

Takva neprepoznatljivost izaziva komunikacijsku nesigurnost, tj. interesno smušeni subjekt ne zadovoljava temeljni komunikacijski uvjet iskrenosti; okolina je neprestance u dvojbi s obzirom na njegovu motivaciju za djelovanje. Takve se dvojbe, naravno, množe u situaciju u kojoj i zakonsko reguliranje odslikava rečenu nedomišljenost.

Primjerice, i postojeći (a, čini se, i predloženi) zakon zabranjuje poklone funkcionarima vrednije od nekoliko stotina kuna, ali ne i to da se nekom kandidatu ekskluzivno osigura zamašan medijski prostor baš uoči izbora, ne vidi sukob interesa u tomu što gradonačelnici koji su ujedno i zastupnici u Saboru sami o sebi odlučuju, itd.

Dio nejasnoća nastaje naprosto stoga što se ne razumije da je značajan aspekt problema komunikacijske (a onda i moralne) naravi; percepcija utječe na uvjerljivost javnoga govornika. Zbog toga se u pristojnijim sredinama već odavno uvriježila obveza svakoga tko prosuđuje druge da sam, unaprijed, deklarira sve ostale eventualne odnose s onima koje prosuđuje (primjerice: ugledan će profesor, poznat po strogome ispitivanju, imati ipak poteškoća u akademijskoj zajednici ako visoko ocijeni vlastitoga sina ili kćer ma kako dobri studenti oni inače bili). Bez toga i posve ispravna stajališta o drugima mogu biti zasjenjena sumnjom u neobjektivnost.

Hrvatska je već doživjela oca koji je svojem potomku povjerio sigurnost nacije ili onoga koji je – na najvišem sudu – presuđivao svojem sinu, i mnoge slične epizode. Ovih se dana suočavamo s novom verzijom starih nerazumijevanja. Predsjednik saborskoga Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost ne smatra da bi ga višegodišnji sukob (uključujući i sudski spor) s Pukanićem trebao, barem, navesti na to da sam naznači ova ograničenja svoje osobne pozicije (koja se, dakako, ne odnose na moguće pritiske na sud, nego na sumnju u objektivnost rečenih istupa).

Nije to učinila ni pra-Baba koja je, kao aktivistica, glasno (dijelom i s dobrim razlozima) zagovarala poziciju supruge čovjeka za kojega je rekla da ga želi uništiti – što je javno znano (činjenica da je taj iskaz objavljen na nezakonit i nemoralan način, na žalost, ne mijenja percepciju). Mnogi od onih koji osobno znaju Ranka Ostojića vjeruju u njegov moralni integritet i u razumnost njegova stajališta, no osobno poznanstvo nije relevantan čimbenik javne rasprave. Upravo su stoga (mnogo preciznija) pravila javnih raspri itekako potrebna, jer bez toga one gube racionalni temelj.